SUPEK, Ivan

SUPEK, Ivan, znanstvenik i književnik (Zagreb, 8. IV. 1915). Pučku školu i realnu gimnaziju pohađao u Zagrebu, maturirao 1934. Studirao matematiku, fiziku i filozofiju u Zürichu (1934-35), Leipzigu (1935-37), Parizu (1937), Zagrebu (1937-38), te ponovo u Leipzigu (1938-40). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1940; iste godine u Leipzigu doktorirao iz područja kvantne teorije. Od 1946. profesor teorijske fizike na Sveučilištu u Zagrebu, gdje predaje do umirovljenja 1985. Otkrivanjem i objavljivanjem 1957. diferencijalne jednadžbe električne vodljivosti za niske temperature stječe međunarodni ugled. God. 1950. osniva Institut »Ruđer Bošković« i vodi ga do smjenjivanja 1958. U početku 60-ih godina jedan je od utemeljitelja Instituta JAZU za filozofiju znanosti i mir, koji vodi do 1993, predsjednik je i Jugoslavenske pagvaške konferencije, a od 1966. glavni urednik tromjesečnika Encyclopaedia moderna. Za rektora Zagrebačkog sveučilišta biran je 1968. i 1970. Osnovao je Interuniverzitetski centar u Dubrovniku. U studenom 1991. izabran je za predsjednika HAZU. Kao zagovornik humanističke filozofije i mirotvorstva sudjeluje u nizu svjetskih organizacija i akcija. Brojna djela s područja fizike, filozofije znanosti i mira prevođena su mu na njemački, engleski, ruski i francuski, a nekoliko književnih djela na engleski i ruski.

Supek se u krležijanski krug uključio u godinama pred II. svj. rat, po povratku u Zagreb, te je za sukoba na ljevici 1939/40. bio na strani Krleže i Z. Richtmanna. Unatoč dugu poznanstvu, kontaktima pa i konfliktima, o odnosu Krleže i Supeka u postojećoj literaturi ima malo svjedočenja. K. o Supeku nije pisao, a u objavljenim razgovorima rijetko ga je spominjao. Najopširnije je komentirao okolnosti vezane za izbacivanje Supeka iz JAZU sredinom 50-ih godina, u doba kada je K. bio partijski sekretar. Opširno opisuje što je dovelo do sukoba između predsjedništva Akademije i Instituta »Ruđer Bošković« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, III), a zatim reagira (ibid., IV), na Supekove sudove iznesene u Krivovjerniku na ljevici (1980). Uzgred K. spominje i druge potencijalno konfliktne situacije, npr. svoje odbijanje počasnog doktorata Zagrebačkoga sveučilišta u razdoblju Supekova rektorskog mandata, te kombinacije iz istog vremena sa Supekom kao predsjednikom Akademije, navodno uz Bakarićevu potporu (što Supek kategorično niječe). Supekov književni opus u razgovorima s Čengićem negativno ocjenjuje.

Sam Supek u Krivovjerniku na ljevici, a kasnije i u Povijesnim meditacijama (1996), inzistira na Krležinoj osobnoj netrpeljivosti, a u konkretnom slučaju izbacivanja iz Akademije i odgovornosti.

U uvodnom tekstu uz Supekova Izabrana djela (1995), B. Hećimović ističe »sadržajne pa i izražajne podudarnosti« između Supekove drame U kasarni na rubu šume (napisanoj prije odlaska u partizane) i Krležinih drama U logoru i Vučjak, potkrepljujući nizom argumenata zaključak da je riječ o svjesnoj i eksplicitnoj recepciji Krležina djela. S. Lasić, pak, u Supekovu romanu Otkriće u izgubljenom vremenu (1976) vidi autobiografski roman napisan s »ključem« i »tezom« u kojem je autor »prikazao ’hod po mukama’ jednog predratnog krležijanca koji je postao ’pečatovac’, a našao se na strani komunista u oslobodilačkom/revolucionarnom ratu«, ali ujedno i jedno od djela koja čine »početni stadij rušenja Krležina kulta«. U još većoj mjeri to vrijedi za Krivovjernika na ljevici. Te »subverzivne uspomene« nisu ni Krležu ostavile bez žalaca, jer, iako mu priznaje da je 1952. rehabilitirao neke teze iz 1939, Supek mu zamjera što nije radio na reaktiviranju zagrebačkog revizionizma nego se priklonio vlasti: »Umjesto da se digne do najveće evropske figure, Krleža se zadovoljio ulogom počasnog gosta na svečanostima.« Jedan od Supekovih romana-dokumenata u kojima se pojavljuje K. je i 1983. objavljen Krunski svjedok protiv Hebranga (u kasnijem izdanju Krunski svjedok u Hebrangovu slučaju), u kojem K. odbija intervenirati za Hebranga.

U Supekovu beletrističkom opusu često se pojavljuje »kamuflirani« K. U jednom slučaju (roman Extraordinarius) »prerušen« je u povijesni lik iz XVII. st., u Baltazara Milovca, zvanog Cicero Croatiae, kajkavskog pjesnika i profesora na tek potvrđenome Zagrebačkom sveučilištu. U drugom slučaju, treba ga tražiti kao Vatroslava Lampaša (već prezimenom situiranog u baladu Planetarij om), koji se, zajedno s ostalim stalnim likovima, seli iz romana u roman, da bi definitivno obličje dobio objavljivanjem četverosveščane Hrvatske tetralogije (1995).

Svoj kompleksan odnos prema Krleži (kojega uvijek ističe kao najvećega hrvatskoga književnika), pa i razloge zašto mu je upućivao kritike (i) preko sugestibilnih replika svojih likova, Supek objašnjava u Povijesnim meditacijama: »U kratkotrajnim mjesecima našega prijateljstva ljeti 1969. rekao sam Krleži kako književnost ne može biti nadomjestak za moralni čin, iako joj je korijen u sućuti i pravdoljublju. Ta ga je primjedba opomenula na njegov zapis da čovjek u svim prošlim stoljećima nije stvorio u svoju obranu ništa drugo doli olovnog sloga. Poenta bila je da autor sam mora stati iza svojeg pisma. Književni bard ljevice nije to u diktaturi mogao, ali nisam uvijek ni ja, pa će se on s dosta prava naljutiti na autora U prvom licu, gdje se bard pojavljuje u prepoznatljivoj figuri Lampaša. Da, vjerovao sam, književnost treba u duhovnoj sferi uspostaviti pravdu koje nema na zemlji. Kada je Krleža nakon Karađorđeva pokleknuo, moj zabranjeni Extraordinarius ismjehuje u liku Baltazara njegovo kompromiserstvo, što će ga tako razbjesniti da će u Akademiji vikati na mene, a svojem dvorskom kroničaru (Čengiću) šaptati posve iskrivljene uspomene na me.« Taj kompleksni odnos postat će još prepoznatljiviji dovršavanjem Hrvatske tetralogije, gdje se, primjerice, u razgovoru Lampaša i Tesara iz prosinca 1971 (prvotno objavljenom u Forumu, 1993, 7-9), prepoznaju autentične Krležine i Supekove replike iz vremena tužnog finala hrvatskog proljeća.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-III, Zagreb 1989. IV-VI, Zagreb 1993; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990.

Me. Š.