Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

SUPILO, Frano, političar i publicist (Cavtat, 30. XI. 1870 - London, 25. IX. 1917). Prekinuvši školovanje u dubrovačkoj Nautičkoj školi, završio dvogodišnji ratarski tečaj Poljodjelskog zavoda. Radio kraće vrijeme kao putujući učitelj. Uključio se u rad Stranke prava; 1891-99. na starčevićanskim pozicijama uređuje u Dubrovniku tjednik Crvena Hrvatska te postaje uz A. Trumbića najvažnijim ideologom liberalnog pravaštva u Dalmaciji. Za raskola Stranke prava opredjeljuje se protiv J. Franka i podupire protufrankovačku domovinašku struju. God. 1890. prihvaća poziv iz Sušaka da bude urednik lista Hrvatska sloga; ubrzo ga preseljava u Rijeku i daje mu ime Novi list (od 1907. Riječki novi list). Te novine je uređivao sve do odlaska u emigraciju u srpnju 1914. pretvorivši ih u najutjecajnije opozicijsko glasilo u Hrvatskoj na početku stoljeća. Na temelju iskustava Narodnog pokreta iz 1903-04. formulira svoju »politiku novog kursa« zasnovanu na koncepciji po kojoj bi ojačala uloga Hrvata i ostalih Južnih Slavena u Austro-Ugarskoj; pritom zahtijeva demokratizaciju u Banovini, ponajprije proširenjem izbornog prava što bi omogućilo uvođenje širih narodnih slojeva u politiku. Smatra da hrvatska politika mora u otporu prema austrijskoj dominaciji zagovarati suradnju s drugim ugroženim narodima, prije svega Južnim Slavenima, ali i Talijanima i Madžarima. U realizaciji takve politike inicira donošenje Riječke i Zadarske rezolucije te osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije (1905). Za vrijeme »veleizdajničkog procesa« podupirao je optužene Srbe; u austrijskom tisku su se u to vrijeme pojavili članci protiv Srbije i njezinih agenata u Hrvatskoj - F. Supila i Hrvatsko-srpske koalicije. Da bi se obranili od optužbi, Supilo i Hrvatsko-srpska koalicija su u prosincu 1909. pokrenuli tužbu protiv austrijskog povjesničara H. Friedjunga, autora napada objavljenog u Neue Freie Presse. U toku procesa Supila su njegovi protivnici pokušali moralno i politički eliminirati objedujući ga da je višestruki agent (da je primao novac i surađivao i sa Srbijom i s Bečom i s Peštom). Međutim, Supilo je u toku procesa dokazao da su te optužbe utemeljene na lažnim svjedočenjima. Nakon Friedjungova procesa Supilo se sukobljava s Pribićevićem oko političke taktike Koalicije u novim uvjetima u kojima je Khuen-Héderváry postao ministar predsjednik ugarske vlade, a N. Tomašić hrvatski ban. Ne slažući se s Pribićevićevim oportunizmom, istupa iz Koalicije. Nastoji naći potporu za svoje političke ideje među socijaldemokratima i osobito među intelektualnom omladinom. Iako napada aktualnu politiku hrvatskih Srba, drži da je suradnja s njima nužna jer bi oni morali poduprijeti Hrvate u nastojanjima da realiziraju potpunu državnost, koju bi Hrvatska morala izboriti prije ulaska u zajedničku jugoslavensku državu kako bi u njoj imala status ravnopravan sa Srbijom. Nakon izbijanja I. svj. rata emigrira najprije u Italiju, pa u Englesku, organizirajući akciju za oslobođenje Hrvata, Srba i Slovenaca u Monarhiji i njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom; među osnivačima je Jugoslavenskog odbora 1915. Otkriva pripremanje Londonskog ugovora kojim bi dijelovi Hrvatske bili ustupljeni Italiji kao nagrada za sudjelovanje u ratu na savezničkoj strani te poduzima diplomatske akcije koje bi omele njegovo zaključivanje, ili bar modificirale njegove antihrvatske odredbe. Zbog različitih pogleda na jugoslavensko ujedinjenje i pitanje budućeg uređenja zajedničke države oštro se sukobljava s predsjednikom srpske vlade N. Pašićem, ali i s predsjednikom Jugoslavenskog odbora A. Trumbićem, koji je želio izbjeći sporenje sa srpskom vladom. Sukob koncepcija doveo je do Supilova napuštanja Jugoslavenskog odbora u travnju 1916. U kratkom razdoblju do smrti Supilo razočaran, s ograničenim utjecajem, nastavlja samostalno djelatnost vezanu za očuvanje hrvatskog teritorijalnog integriteta i južnoslavensko ujedinjenje na osnovi ravnopravnosti.

Supilova sudbina i njegovi politički stavovi tema su kojoj se Krleža neprekidno vraćao: njime se bavi u nizu svojih političkih, historiografskih i putopisnih eseja, a spominje ga i u dnevnicima, memoarskim zapisima, Baladama Petrice Kerempuha i u romanu Zastave. Krleža se, očito, identificira s njegovom političkom koncepcijom rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja koja se zasniva na realizaciji hrvatske državnosti, uz priznanje potpune ravnopravnosti hrvatskih Srba (koji tu državnost trebaju poduprijeti) i uključivanju u južnoslavensku zajednicu isključivo na temeljima ravnopravnosti. Iako ga u manifestnom tekstu Hrvatska književna laž (1919) ne navodi među svojim povijesnim uzorima, u kasnijim radovima o njemu govori uvijek s velikom naklonošću. U razgovorima s Čengićem čak će izjaviti da je osjećao otpor prema Matošu, kojega je kao literata cijenio, ponajviše stoga jer Matoš nije volio Supila, a Krleža se, pak, deklarira kao »supilovac« (S Krležom iz dana u dan, I, str. 134). Istodobno, u Supilovoj tragičnoj životnoj sudbini i kompleksnoj ljudskoj prirodi prepoznaje dramatsku snagu koja mu se čini privlačnom za književno portretiranje.

Prvi veći tekst posvećen Supilu Noćni razgovor sa Franom Supilom tiskao je u silvestrovskom broju Hrvata 1924. kao četvrto po redu u nizu svojih Bečkih pisama (dvije godine kasnije uključit će taj tekst pod preinačenim naslovom Razgovor sa senom Frana Supila u knjigu Izlet u Rusiju). U njemu K. oštro napada amoralnost hrvatske političke i intelektualne elite koja u novoj državi, zasnovanoj na korupciji, neslobodi i nacionalnoj neravnopravnosti, izdaje interese naroda radi osobnih probitaka. Ističući Supila kao moralni uzor (premda su mu upravo moralnost protivnici najčešće pokušavali poreći), K. opisuje svoj imaginarni noćni susret s njim i razgovor o aktualnim prilikama u novoj državi te o ponašanju nekih Supilovih političkih partnera i sljedbenika (osobito iz redova Omladine) u novim političkim okolnostima. Samog Supila u tom eseju doživljava kao figuru »protuaustrijsku i revolucionarnu«, istodobno »duboko raskoljenu u hrvatsko-srpskom protuslovlju«. Rekapitulira političku putanju Supilovu od starčevićanskih početaka i njegovih tadašnjih poricanja »po hrvatstvo opasnih srpskih raskolnih i ekskluzivističkih tendenca«, zatim analizira njegovu reviziju odnosa prema »prečanskom srpstvu«, koje pokušava navesti da shvati važnost zajedničke borbe za hrvatsku državnu neodvisnost, pa do razočaranja ponašanjem Srba u Koaliciji. Opisuje Supilovu nadu koju je u predratnim godinama, zgađen oportunizmom Koalicije, on polagao u Omladinu. Prigovara mu istodobno što se do »socijalne revizije svojih pogleda taj političar nikad nije razvio i prodro« smatrajući da je upravo to neshvaćanje socijalnih mehanizama prouzročilo njegov politički krah.

Sljedećih godina K. je u Književnoj republici objavio niz političkih tekstova, često polemičnog karaktera, u kojima je komentirao ključne figure aktualne političke scene, često tražeći analogije i u povijesti. Osobito oštro komentirajući postupke onih političara i intelektualaca koji pristaju na bilo koji oblik kolaboracije s monarhističkim režimom (uključujući i S. Radića), ponekad uzgredno spominje i Supila i njegove neuspjele političke koncepcije (npr. Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu hrvatstva uopće, Književna republika, 1926, knj. III, br. 6).

Krleža 1928. u Književniku br. 2 tiska tekst Slom Frana Supila. Iako je pisan kao politički esej, tekst je protkan dramskim i narativnim elementima koji dolaze posebno do izražaja u prikazu Supilova niškog sastanka s N. Pašićem 1915. u kojem je izvanredno plastično predstavljeno Pašićevo nepovjerenje prema Supilu i njegovim političkim idejama. Opisom Pašićeve vanjštine, jedva zamjetljivih detalja u kretnjama, zatim njegovih misli koje teku paralelno sa Supilovim vatrenim uvjeravanjima, dojmljivo su predočeni Pašićevo lukavstvo i politički cinizam, a s druge strane Supilovo romantično hrvatstvo, za koje on utopistički vjeruje da se može realizirati u sklopu idealiziranoga koncepta južnoslavenske zajednice.

Osobitu pozornost K. posvećuje još nekim prizorima Supilove političke biografije koji nose u sebi veliku dramatsku snagu: trenutku kad ga u toku Friedjungova procesa barun Chlumelitzky optužuje da je radio kao austrijski konfident, odn. trenutku kad u Sankt Petersburgu 1916. Supilo doznaje da je Dalmacija dodijeljena Italiji kao ratni plijen. K. s dobrim političkopovijesnim uvidom analizira te događaje i njihove političke konzekvencije, ali istodobno sa strašću i umijećem literata prikazuje Supilov osobni osjećaj poniženosti, nemoći i psihičkog sloma.

I nakon II. svj. rata K. se bavi Supilom; dok mu u 20-im godinama Supilo služi kao primjer hrvatskoga političkog tragizma, kao simbol zabluda o mogućnosti transformacije srpske nacionalne ideologije i harmoničnog uklapanja Hrvatske u ravnopravnu južnoslavensku zajednicu, u poratnim godinama K. vjeruje da se Supilovi koncepti federalističkog ustrojstva Jugoslavije ipak mogu oživotvoriti u sklopu revolucionarnih društvenih promjena. Stoga mu posebnu važnost pridaje u svojim tekstovima u kojima promovira novu historiografsku paradigmu u istraživanju povijesti Južnih Slavena, osobito problema njihova ujedinjenja. U programatskom eseju O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3) kojim kao glavni urednik definira temeljne odrednice Enciklopedije Jugoslavije, Supilovu knjigu Politika u Hrvatskoj spominje, uz Srbiju na Istoku S. Markovića, kao »intelektualno-politički međaš« koji treba inspirirati suvremenu južnoslavensku politiku i historiografiju. Supila spominje u pozitivnom kontekstu i u tekstovima Teze za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 7) i Iz knjige »Izlet u Madžarsku 1947« (Republika, 1953, 12). Posvećuje mu i dijelove teksta Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918, objavljenog u nastavcima u Vjesniku 29. XI, 13. XII. i 17. XII. 1960; tu se posebno bavi Supilovim kontaktima s ruskom diplomacijom i njegovim neuspješnim naporima da onemogući donošenje Londonskog ugovora.

Supilo se pojavljuje 60-ih godina i kao lik u romanu Zastave; K. ga prikazuje u trenutku njegova raskida s Koalicijom; prema Supilu se Kamilo Emerički relacionira kao sljedbenik, a Amadeo Trupac kao protivnik. Opisujući složenost političkih zbivanja u godinama što prethode raspadu Austro-Ugarske, K. i u tom romanu Supila predstavlja kao ključnu figuru hrvatske politike pred I. svj. rat.

O pedesetoj obljetnici Supilove smrti K. je u Forumu (1967, 5-6) tiskao esej Odlomci romansirane biografije Frana Supila, uz naznaku da je posrijedi tekst nastao po rukopisu iz 1924, što još jednom pokazuje kontinuitet Krležina bavljenja Supilovom biografijom i njegovu važnost za formiranje Krležinih političkih nazora. U tom tekstu donosi i podužu biografsku bilješku nastalu na temelju razgovora vođenog u travnju 1923. s Franovim bratom Gjivom Supilom, što navodi na sud da je K. već vrlo rano pomno prikupljao građu za dulju, »romansiranu« biografiju, koja je ostala realizirana samo fragmentarno, ali se romaneskni elementi očituju u objavljenim fragmentima osobito u tekstu Slom Frana Supila.

U opisu Supilova političkog formiranja posebno ističe ulogu talijanskih masonskih krugova oko Guglielma Ferrera koji su presudno utjecali na Supilov liberalizam; također naglašava i njegov emocionalni odnos prema Rusiji u kojoj »traži spas i utjehu po starim receptima od Jurka Križanića do Gaja i Erazma Barčića«. Potom opisuje povijesne okolnosti u kojima djeluje Supilo u razdoblju izdavanja Riječkog novog lista te razloge koji Supila navode na iniciranje Riječke rezolucije i osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije. Supilo posebno važnim smatra pitanje tko će se naći na čelu narodnih masa kad hrvatska inteligencija nije materijalno osigurana te konstatira: »Prvi preduvjet pobjedonosne borbe jeste i ostaje materijalno nezavisna egzistencija, što prevedeno na praktičan jezik znači: ’moj dućan, moja sloboda’, što opet znači da treba postati materijalno nezavisan. Jer kako ćemo se boriti za političku i financijalnu narodnu nezavisnost, ako i dalje ostanemo prosjaci? Treba, dakle, planski stvarati vlastiti kapital, banke, industriju, da se probijemo do hrvatskog radništva...«

K. se potom bavi pojedinim epizodama iz Supilove bogate političke karijere osvjetljujući posebno pozorno njegove kontakte sa sinom Lajosa Kossutha, Ferencom. Osobito je zanimljiva Krležina usporedba Supilovih i Matoševih političkih nazora. Iako i jedan i drugi imaju korijene u Starčevićevu pravaštvu, razvijaju se različito, Matoš kao »frankovac stekliš, na umjetničkom planu aristokratski raspoložen larpurlartist« koji se obmanjuje da igra ulogu otmjenog nacionalističkog barjaktara po uzoru na Barresa. Supilo pak »fantazira o orijaškom narodnom, revolucionarnoj edinstvenom pokretu na pjesnički način, on se kao psovač gubi veoma često u suviše strastvenoj galami«. U odnosu prema srpskom pitanju, Matoš je bio »nerazmjerno dublji i egzaktniji poznavalac Srbije i svih srbijanskih književnih, političkih i kulturnih prilika«; iako ga kao hrvatskog nacionalista jugointegralisti ne podnose, Matoš je zapravo »jedini stvarni apostol hrvatsko-srpskog književnog jedinstva«. S druge strane Supilo, koji beskompromisno načelno propovijeda narodno jedinstvo, »o čitavom krugu Matoševih srbijanskih relacija nije imao pojma niti vodio računa«. Tu usporedbu K. završava konstatacijom: »Kao sjenke davnih dana, koje je ponio vihor, i Matoš i Supilo ostali su nam jedini barjaci, ali to je bilo na početku kada je i nas još nosila inspiracija proljetnih zanosa i kada su nam bila važnija svitanja naše lirike nego ono crvljivo, kadaverično gnjiljenje po političkim grobljima.«

Analizirajući Supilove ljudske vrline i slabosti, vrijednost njegovih političkih ideja i nedostatak smisla za realnost, K. konstatira u zaključku da Supilo nikad nije razumio dokraja logiku političke borbe koju je započeo, da nije potpuno shvaćao ni narod, premda se na njega stalno pozivao: »Političku topografiju on nikada nije proučio, ne snalazeći se pred najosnovnijim pojavama narodne pameti i gluposti dokraja zbunjeno, premda je i u ovom pogledu izuzetak, jer je između naših publicista jedini koji je uznastojao neke negativne društvene pojave objasniti sociološkom analizom.«

Supilom se K. bavio i na stranicama Dnevnika, počevši od Davnih dana pa do dnevničkih zapisa iz novijeg razdoblja te posmrtno tiskanih Zapisa sa Tržiča. On je također i čestom temom njegovih razgovora s Čengićem (osobito detaljno pripovijeda o Supilovu odnosu s ruskim ministrom vanjskih poslova Sazonovom).

Učestalost Krležina pisanja o Supilu, njegov u osnovi afirmativan stav (koji ipak nije lišen i kritičnosti u konstatiranju političkih zabluda i ljudskih mana), literarna zanimljivost Supilove sudbine što Krležu provocira na unošenje beletrističkih elemenata kojima oslikava tragizam Supilove povijesne uloge, predstavljanje Supila kao svojevrsnog uzora moralnosti u politici, sve su to elementi koji upućuju na Krležinu intenzivnu osobnu zaokupljenost likom toga hrvatskog političara koji je zasigurno bitno utjecao na Krležino političko i intelektualno formiranje.

Vel. V.