Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»BALADA U PRVO SNJEŽNO JUTRO«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919), a s neznatnim sintaktičkim i leksičkim promjenama u Knjizi lirike (Zagreb 1932), te u konačnoj autorovoj redakciji poezije u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Iako naoko smirena i građena na opoziciji pastoralne eksplikativnosti i naznaka ekspresionističke izravnosti i otvorenosti, pjesma nagoviješta prevladavajući ton čitave Krležine zbirke, koja nastaje u doba kad »Krležino suprotstavljanje društvu, civilizaciji i kulturi (...) raste u (...) vertikali prema težnji da se jednom totalnom negacijom postojećeg raščisti teren za nova moguća duhovna konstituiranja« (Lasić). Pisana u trenutku u kojem je govor temeljne Krležine misli »krik i patos« a znak »uskličnik i upitnik« (Lasić), ta »balada« djeluje naoko staloženo i više se priklanja težnji prema smirivanju dinamike, nego njenu totalnom oslobađanju. Smrt lirskoga subjekta, eksplicitno postavljenoga kroz izvanjski glas »naratora«, simbol je slamanja postromantičarske prakse impersonalnoga poetskoga ja i nagovještaj njegove daljnje disperzije. U pjesmi je vidljiv i antagonizam dvaju osjećajnih kompleksa. Prvi, nostalgičan i sentimentalan, smiren, vezan uz umrloga pjesnika (»čovjek blijed i čija je duša tiha / čitavu božju noć / palila svjetiljke stiha, / i tužaljke klicala i turobne rime«) i drugi, razočaravajući, što najavljuje vrijeme nespokoja i svijeta, koji, nakon obeščašćenja, više ne može vratiti svoje nekadašnje »nevino« lice. Predzadnja strofa, s polisindetskim fingiranjem jampskog stiha, a sadržajno opozicijski postavljena (simbol sv. Nikole - stijeg anarhije), upućuje na zaključak u kojemu se rezignirano i ne bez žaljenja konstatira: »A sve one datulje i naranče i vražići od šljiva / i srebrne zvijezde i bonbona kutije, / i soldati od olova i tutije, / sve je to propalo. / I datulje i igračke i vražići od šljiva. / A sada nas ždere grozna neman siva, / i sve je bijelo mrtvo, / nedohvatno. /I točka.« Sentimentalna rezigniranost i spoznajna funkcija pjesme u kojoj se prelamaju emotivni naboji apostrofirana je u ponovljenom dijelu prve strofe koji se sada izdvojio u zasebnu strofu (»Jutros su zvuci drveno ječali...«).

Na. Pe.