ŠTANCER, Slavko

ŠTANCER, Slavko, general (Karlovac, 26. VII. 1872 - Zagreb, 16. VI. 1945). Austrougarski pukovnik; reaktiviran u vojsci NDH kao general pješaštva; zapovjednik grada Zagreba (1941-42), član Višega ratnog suda (1942-43), nadzornik oružanih snaga. Zarobljen 1945. u Austriji, izručen, te u Zagrebu osuđen na smrt.

Krležin je doživljaj Štancera izričito negativan, »nije bio samo statist, nego liferant« smrti, a priliku da ponovno pošalje domobrane u »staljingradsku flajšmašinu« doživio je »ostvarenjem svojih ideala«. Javljajući se još od Davnih dana u Krležinim memoarskim reminiscencijama kao svojevrstan antagonist njegove »domobranske historije«, Štancer je u toj evokaciji »demon austrokroatizma«, lik koji je u simbolizaciji nadređen zbiljskom predlošku. K. se doduše poziva na susrete s njime, asocira podatke iz Štancerove biografije poput bitke kod Batra u kojoj je ranjen ili kapi koja ga je »udarila na Sudbenom stolu u noći prije izvršenja smrtne osude«, ali mu je interpretacija funkcionalna a ne dokumentarna. Tako u Napomeni izdanju Hrvatskog boga Marsa iz 1946. citatnim ulomcima navodnog Štancerova govora potkrjepljuje ustašku nakanu da se s tom knjigom obračunaju. Prepričavajući međutim tu epizodu Čengiću, K. kao pouzdani izvor Štancerova nastupa, pred regrutima kojega temeljnu misao opet parafrazira u upravnom govoru, navodi »svog bricu«. Nije uopće nevjerojatno da bi Štancer spomenuo Krležu kao onoga koji »kompromitira vojničku čast hrvatskog naroda«, samo takva pretpostavka nema pripisanu joj snagu posljedice, jer je postupanje s Krležinim izdanjima u razdoblju NDH, prema istraživanju S. Lasica koje Štancera uopće ne spominje, bilo mnogo kompleksnije. K. godinama prati toga »inžinjera smrti« za »čeznutljivih šetnji oko Ilice broj 232« (dnevnički zapis iz 1942), inzistirajući poslije kako mu je to kao »scenarij onog kriminala bilo poznato napamet« (Zapisi sa Tržiča). Štancera, koji je organizator obrane ustaške države, doživljava, dakle, kao neposrednu prijetnju svojoj sigurnosti. Tim više jer je s njime došao i u osobni sukob kada je kao regrut 1915. zatajio vojnu naobrazbu. Bez obzira na stvarni karakter njihova ratnog susreta, Štancer je za Krležu doista ostao dio traumatičnog iskustva pa i na Krležino (pre)naglašavanje Štancerove uloge za vrijeme potonje ratne katastrofe treba gledati u tom svjetlu.

BIBL. M. K.: Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Dnevnik 1933-1942, Sarajevo 1977; Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1988.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I, III, Zagreb 1985.

Vl. Bo.