TADIJANOVIĆ, Dragutin

TADIJANOVIĆ, Dragutin, književnik (Rastušje kraj Slavonskog Broda, 4. XI. 1905). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; početkom 30-ih godina objavljuje prvu zbirku (Lirika, 1931), otkada je intenzivno prisutan u hrvatskome književnom i kulturnom životu. Objavio je više od trideset knjiga pjesama i proze, autor je jednog od najprestižnijih opusa moderne hrvatske lirike (Prsten, Srebrne svirale), prevođen na dvadesetak jezika. Važni su njegovi urednički (Vidrić, Kranjčević, Matoš), antologičarski, te posebice dokumentacijski prinosi. Objavljena su Tadijanovićeva Sabrana djela (I-V, 1989), te Djela (I-V, 1995), a priređena su i dva zbornika priloga o njemu (1980, 1991).

Tadijanović je Krležu prema vlastitim riječima upoznao »tek u svibnju 1945«, ali je kao tajnik Kluba studenata slavistike bio posredno uključen u pripreme njegova predavanja 1930. u Glazbenom zavodu. Prema podacima što ih je dobio od predsjednika tog kluba J. Godlara svojeručno je sročio dopis upravi Glazbenog zavoda s naslovom O našoj kazališnoj kritici, te podnaslovima predavanja (List iz dnevnika 1930, Forum, 1982, 10-12). Tadijanović je, po sjećanju B. Jurišića, pripadao i skupini koja je bila upućena u pripreme plakata u obranu Krleže kada se Odbor zagrebačkoga građanstva usprotivio njegovu predavanju o hrvatskoj književnosti. Sam Tadijanović smatra da na tom plakatu nije potpisan, jer Jurišić njegov usmeni pristanak nije smatrao dovoljnim, te štoviše s time dovodi u vezu Krležino pismo kojim ga iste 1933. upozorava »da ni pod kojim uvjetom ne može dopustiti, da bilo koja od (njegovih) pjesma uđe u antologiju D. M. K. što ste je odlučili izdati s g. Delorkom« (Razgovor sa samim sobom, Danas, 20. III. 1990). Ako već ne antologičara, K. je u Tadijanoviću vidio važnog podupiratelja svoje leksikografske zamisli, pa ga je pozvao u Leksikografski zavod odmah poslije Mate Ujevića, ali se Tadijanović nije htio odreći »slobodnog vremena za osobni rad«. U jednoj je aferi oko Krleže Tadijanović nehotice sudjelovao i nakon njegove smrti, kada je, kao u više od trideset prethodnih navrata za druge pisce, sročio tekst spomen-ploče na Krležinoj rodnoj kući (1985) iz kojeg je anonimni cenzor izbacio određenje »hrvatski književnik«. Tadijanović je Krležu čitao od gimnazijskih godina, ali eventualne natruhe toga iskustva u strukturi vlastitoga slobodnog stiha prepušta prosudbi kritike.

Vl. Bo.