Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

TUĐMAN, Franjo, političar i povjesničar (Veliko Trgovište, 14. V. 1922). Pučku školu polazio u Velikom Trgovištu (1929-33), srednju školu u Zagrebu (1934-41). God. 1941. priključuje se NOB-u i obavlja više odgovornih dužnosti u partizanskim postrojbama sjeverne Hrvatske. Nakon rata ostaje u aktivnoj vojnoj službi; radi u Beogradu u Ministarstvu obrane i Generalštabu JNA i uredništvu Vojne enciklopedije; polazi Višu vojnu akademiju (1955-57). Istražuje povijest partizanskog ratovanja (Rat protiv rata, Zagreb 1957), piše o povijesti XX. st. na tlu Jugoslavije (Stvaranje socijalističke Jugoslavije, Zagreb 1960); posebno se bavio razradom koncepcije općenarodne obrane. Promaknut u čin general-majora potkraj 1960, ali već sljedeće godine napušta vojnu službu na vlastiti zahtjev. U dogovoru s političkim rukovodstvom SR Hrvatske, u Zagrebu u jesen 1961. utemeljuje Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske i postaje njegov prvi direktor; usporedo predaje kao izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. God. 1965. doktorira na Filozofskom fakultetu u Zadru disertacijom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. God. 1962-67. predsjednik je Komisije za međunarodne odnose i član Glavnog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske; 1965-69. zastupnik u Kulturno-prosvjetnom vijeću Sabora SR Hrvatske i predsjednik njegova Odbora za znanstveni rad. Zbog svojih historiografskih interpretacija kojima je dokazivao neravnopravnost hrv. naroda u Jugoslaviji, podcjenjivanje uloge narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, manipulacije brojem žrtava ustaškog terora, oštro se sukobljava sa zagovornicima velikosrp. i integralističkih koncepcija u historiografiji. Njegova hrv. orijentacija uzrokuje i kritiku republičkog rukovodstva (osobito V. Bakarića), koje politički-pragmatično procjenjuje da Tuđmanova radikalnost remeti osjetljive nacionalne odnose u tadašnjoj Jugoslaviji; stoga se ono koristi Tuđmanovim potpisivanjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te ga prisiljava da u travnju 1967. podnese ostavku na položaj direktora Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Nakon toga Tuđman se više vezuje za Maticu hrvatsku, u kojoj je član Upravnog odbora, član Izvršnog odbora te predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku povijest. Objavljuje knjigu Velike ideje i mali narodi (Zagreb 1969) u kojoj zagovara pravo malih naroda na emancipaciju i ravnopravnu ulogu u svj. povijesti; često nastupa na tribinama MH i na znanstvenim simpozijima, tiska tekstove u periodici i novinama. Nakon sloma politike hrvatskog proljeća Tuđman je zbog nacionalističke djelatnosti 1972. osuđen na dvije godine zatvora (kazna je poslije smanjena na 9 mjeseci). Izišavši iz zatvora, piše i dalje historiografske i polit. rasprave, ali budući da u zemlji ne može objavljivati, tiska ih uglavnom u inozemstvu. Početkom 1981. ponovo je osuđen na tri godine zatvora i petogodišnju zabranu javnog djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji te francuskom radiju, u kojima je govorio o neravnopravnosti hrv. naroda, progonu intelektualaca te o rezultatima svojih pov. istraživanja. Zatvoren je u Lepoglavi od siječnja 1982. do veljače 1983, kad je privremeno pušten radi liječenja; u zatvoru je ponovo od svibnja do rujna 1984, kad je zbog pogoršana zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora. Kad mu je 1987. vraćena putovnica, putuje u Kanadu i SAD te u zapadnoevr. zemlje, drži predavanja iseljenicima i zagovara stvaranje općenacionalnog pokreta zasnovana na ideološkom pomirenju Hrvata i okupljanju oko jedinstvenih nacionalnih ciljeva. Objavljuje knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja (Zagreb 1989), u kojoj rekapitulira svoj životni put, obrazlaže vlastite polit. ideje te izlaže rezultate svojih znanstvenih istraživanja; knjiga je u prevratnim uvjetima urušavanja socijalističkog sustava imala iznimno velik odjek u javnosti. God. 1989. Tuđman na programu nacionalnog pomirenja i okupljanja oko državotvorne ideje osniva stranku, Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja pobjeđuje na prvim demokratskim izborima 1990; u Saboru je 30. V. 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske. Svojim velikim osobnim autoritetom i širokim predsjedničkim ingerencijama koje mu je osigurao novi Ustav Republike Hrvatske, Tuđman je presudno utjecao na polit. zbivanja u Hrvatskoj sljedećih godina: osnutak institucija i donošenje zakona bitnih za potvrdu hrv. državne samobitnosti, osamostaljenje Hrvatske, zaustavljanje velikosrp. agresije, međunarodnu afirmaciju i priznanje države, reintegraciju okupiranih područja, konsolidiranje gospodarstva, artikuliranje vanjske i unutarnje politike koja će optimalno izraziti specifičnost hrv. nacionalnih interesa. Na neposrednim predsjedničkim izborima 1992. i 1997. F. Tuđman je premoćno izabran u prvome izbornom krugu.

Ostala važnija tiskana djela: Okupacija i revolucija, Zagreb 1963; Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, München-Barcelona 1981; Državnost nacija - ključ mira Europe, Lidingo 1982; O povijesti rješavanja hrvatskog pitanja i samoodređenja naroda u svijetu, Toronto 1987; Stjepan Radić u hrvatskoj povijesti, Sudbury (Kanada) 1988; Izabrana djela, 1-3, Zagreb 1990; Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918-1941, Zagreb 1993; S vjerom u samostalnu Hrvatsku, Zagreb 1995; Usudbene povjestice, Zagreb 1995; Povijesna sudba naroda. Izabrani tekstovi, Zagreb 1996.

Krležina djela imala su vrlo važnu ulogu u intelektualnom formiranju mladog Tuđmana. O tome on sam piše u pismu upućenu Krleži u ožujku 1981: »... ja sam se, već kao srednjoškolac, opredijelio za socijalizam ponajviše pod magijom Vaše književne riječi, ali upoznali smo se kad sam već bio zreo čovjek, sa svestranim iskustvom... U našim mnogokratnim i živim povijesnim rasprama, za mene su životna iskustva i pogledi takvog intelektualnog začetnika revolucionarnog pokreta u nas bili od najveće vrijednosti, ali ne kao zamjena, već kao dopuna iskustava mlađih naraštaja i vlastitih prosudbi« (Bespuća povijesne zbiljnosti, str. 68). K. je pak za Tuđmana mogao doznati sredinom 50-ih, jer je on surađivao kao tekstopisac u Enciklopediji Jugoslavije već od prvoga sveska, koji se pojavio 1955; ta suradnja najvjerojatnije nije bila praćena i osobnim kontaktima jer je Tuđman na projektu bio angažiran posredovanjem Redakcije EJ za vojnu povijest i njezina glavnog redaktora generala M. Zelenike. K. je, međutim, osobno redigirao i imprimirao sve enciklopedijske članke pa zasigurno i Tuđmanove.

Budući da je Krležu zanimala vojnostručna literatura, vjerojatno je uočio Tuđmanovo ime i prigodom pojavljivanja knjige Rat protiv rata, a morala mu je biti poznata i polemika koja se 1958. razvila nakon negativne recenzije P. Morače jer su u njoj sudjelovali suradnici Enciklopedije Jugoslavije. K. je također bio upućen i u probleme nastale pri obradbi članka o povijesti NOR-a u Hrvatskoj u Vojnoj enciklopediji, kad je odbačena prva varijanta članka pripremljena u Vojno-istorijskom institutu i pisanje nove verzije povjereno Tuđmanu. Za razliku od prve varijante, koja je minorizirala ulogu NOP-a u Hrvatskoj, Tuđman je argumentirano pokazao snagu antifašističkog pokreta u Hrvatskoj te istaknuo važnost odluka ZAVNOH-a kao temelja hrv. državnosti, zbog čega je NOP u Hrvatskoj postao stožernim osloncem za izgradnju avnojske Jugoslavije. Ta je koncepcija naišla na otpor velikosrp. krugova, ali je ipak prihvaćena jer ju je podupro polit. vrh Hrvatske (s Bakarićem na čelu), a odobrio ju je i sam Josip Broz. Jednu varijantu toga Tuđmanova članka o NOB-u u Hrvatskoj imprimirao je i K., te je ona objavljena 1960. u četvrtoj knjizi EJ u sklopu velikog članka Hrvatska.

Zbog svojih historiografskih koncepcija u izradbi EJ K. se u to vrijeme i sam neprekidno sukobljavao sa zastupnicima velikosrp. ideja, što je početkom 60-ih dovelo do osnutka posebne komisije u CK SK Srbije koja se bavila pritužbama srp. suradnika EJ, posljedica čega je bila i ostavka M. Ristića na dužnost glavnog urednika EJ za Srbiju. Krležini pogledi na NOB i općenito povijest Jugoslavije bili su umnogome podudarni s Tuđmanovim te se Tuđmanovim preseljenjem u Zagreb i njegovim dolaskom na čelo Instituta za historiju radničkog pokreta 1961. logično razvija intenzivna profesionalna suradnja, koja sve više prelazi i u osobno prijateljstvo. I. Šibl u memoarskim zapisima opisuje to prijateljstvo kao vrlo prisno, prošireno i na obitelji: »... znam da je od Tuđmanova dolaska u Zagreb između te dvojice i njihovih obitelji nastalo prisno i veliko druženje i prijateljstvo. Krleža je najmanje jednom u tjednu, pa i češće, posjećivao Tuđmana u Institutu, večerao ili ručao s njim u restauracijama, a vrlo su često imali i obiteljske večere u privatnim stanovima. Tuđmanovoj obitelji bila je naklonjena i Krležina supruga Bela« (Sjećanja III, 1986, str. 148). Prema Šiblu oko Krleže i Tuđmana stvorio se prijateljski krug, u kojem su bili bivši partizanski generali Rukavina, Kaić, Manola, pa i sam Šibl, političar Holjevac, povjesničar Bogdanov, slikar Hegedušić, kipar Radauš i dr.; taj krug ljudi sebe je osjećao kao opoziciju u Partiji jer su »u mnogim pitanjima imali različita gledišta od službene linije«; svi su proistekli iz partizanskog pokreta, bili lijevo polit. orijentirani, ali njegovali izrazito hrv. rodoljublje. Taj prijateljski odnos s Tuđmanom može se prepoznati i u Krležinim dnevničkim zapisima iz 60-ih godina, u kojima se Tuđman spominje najčešće pod pseudonimom Ksaverije ili pak inicijalima F. T.

Intenzivira se i profesionalna suradnja Krleže i Tuđmana; K. u siječnju 1962. pokreće pri JAZU časopis Forum u kojem se Tuđman redovito javlja suradničkim prilozima, a u razdoblju 1964-67. bio je i član uredničkog odbora. Tuđman i dalje surađuje kao tekstopisac i redaktor uEJaK. očito pozorno prati živu djelatnost Tuđmanovu i njegova Instituta. Iz Krležina kruga u JAZU potekla je 1964. i inicijativa da se Tuđman primi kao dopisni član u Akademiju. Premda je taj prijedlog na tajnom glasovanju u Akademiji bio prihvaćen, zbog intervencije A. Rankovića procedura primanja je zaustavljena. K. je bio uključen (preko V. Bogdanova) i u organizaciju obrane Tuđmanova doktorata u Zadru, jer je dio sveučilišnih profesora s katedre za povijest u Zagrebu bio izrazito kritički raspoložen prema Tuđmanovu historiografskom djelovanju.

U Bespućima povijesne zbiljnosti Tuđman citira pismene primjedbe koje mu je K. uputio 1965. u povodu Tuđmanova sukoba s CK SKH i formiranja posebne komisije CK koja je trebala istražiti optužbe o Tuđmanovim nacionalističkim istupanjima. U tim primjedbama K. mu prijateljski savjetuje kako organizirati vlastitu obranu, potvrđujući da drži njegove istupe utemeljenima, te da dijeli njegove historiografske koncepcije koje se odnose na međuratnu povijest Jugoslavije i ulogu hrv. partizanskog pokreta.

U proljeće 1967. i K. i Tuđman su zbog potpore Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika izvrgnuti partijskoj kritici i kaznama: Tuđman je umirovljen i izbačen iz SK, a K. je u dogovoru s J. Brozom i polit. rukovodstvom Hrvatske podnio ostavku na članstvo u CK SKH. Nakon tog događaja K. se distancira od tekuće politike; ideje hrvatskog proljeća drži previše radikalnima, a politiku hrv. rukovodstva nerealističnom, predmnijevajući joj propast. Tuđman, pak, zaoštrava svoj nacionalni angažman djelujući u sklopu MH i njezina glasila Hrvatski tjednik. Tuđman i K. se sve više međusobno udaljuju, njihovi polit. stavovi više nisu podudarni kao što su bili početkom 60-ih godina. Nakon sloma politike hrvatskog proljeća, Tuđman je 1972. uhićen. Od svojih je odvjetnika doznao da mu se priprema optužnica na temelju koje može biti osuđen na dugogodišnji zatvor. Obaviješten o opasnosti koja prijeti Tuđmanu, K. je - bez obzira na uzajamne polit. razlike koje su se pojavile posljednjih godina - intervenirao kod J. Broza, što je prema sudu samoga Tuđmana dalo povoljan rezultat; pravosudni su organi upozoreni da ne montiraju proces, te je Tuđman osuđen na dvije godine zatvora (što je poslije smanjeno na devet mjeseci).

Sedamdesetih godina Tuđman je prisiljen na javnu marginalizaciju, često izložen medijskim napadima. Ogorčen tim napadima, početkom 1981. poslao je pisma na osamnaest adresa, uglednim polit. i javnim djelatnicima, između ostalih i Krleži, objašnjavajući polit. pozadinu napada u medijima te argumentirajući vlastite teze o snazi hrv. partizanskog pokreta i o realnom broju žrtava ustaškog terora. Također, iznosi vlastitu viziju polit. situacije u Jugoslaviji nastale nakon smrti J. Broza. Pismo Krleži posebno je personalizirano; Tuđman mu se obraća kao utjelovljenju moralne savjesti čitave epohe, očekujući od njega da se obrati javnosti: »Pišem Vam zbog toga, što sam... duboko uvjeren da bi u ovom povijesnom trenutku... velikan duha kakav je Krleža, imao i trebao nešto reći! To od Vas očekuju uznemirene savjesti i duhovi one naše javnosti što gaji poštovanje prema Vašem djelu, a boje se toga svi poricatelji Vašeg opusa...« (citirano prema knj. E. Čengića S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, 1990, str. 264). K., iscrpljen bolešću, star i umoran, na Tuđmanovo pismo nije odgovorio, a u razgovorima s Čengićem, koje je u to vrijeme vodio, Tuđmana spominje kao osobu sklonu radikalnim potezima, blago se distancirajući od njegova nacionalnog angažmana.

U trenutku kad nastupanjem stranačkog pluralizma na hrv. polit. scenu 1989. formulira idejnu osnovicu svoje stranke, Hrvatske demokratske zajednice, Tuđman u polit. idejama Krleže i Cesarca prepoznaje produktivnu državotvornu misao hrv. ljevice, pa su u osnivačkom programu stranke među svim pov. silnicama i osobama na kojima će se temeljiti polit. strategija stranke spomenuta i njihova imena. I u knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti, objavljenoj iste godine, vrlo toplo govori o svojem prijateljstvu s Krležom te o zajedničkim historiografskim nastojanjima s početka 60-ih godina.

Međutim, dio političara iz HDZ-a, izrazitije desno orijentiranih, podvrgava oštroj kritici Krležu kao reprezentativnog pisca socijalističkoga društvenog sustava i jugoslavenske države, najavljujući temeljito prevrednovanje njegove uloge u hrv. kulturi. Ostajući pri sudu da je K. ne samo vrhunski umjetnik već i izniman politički mislilac, nastojeći neutralizirati protukrležijanske pretjeranosti u aktualnom polit. i kulturnom životu, Tuđman je u više svojih intervjua isticao da će i u novom društvenom sustavu Krležin opus imati važnu ulogu. U razgovoru objavljenu u tjedniku Danas 1. V. 1990. ponovo govori o tome kako je K. utjecao na njegovo intelektualno formiranje, prisjeća se godina prisnog druženja te upozorava da je u program HDZ-a integrirano i krležijanstvo. Spominje i »ranjivo mjesto« Krležine polit. misli: K. je vjerovao da je s lijeve pozicije moguće djelovati »u pravcu unapređenja srpsko-hrvatskog zajedništva«; doživjevši slom svojih ideala, ipak se nije posve oslobodio iluzija. U razgovoru s E. Čengićem, vođenu u predsjedničkom kabinetu 13. VII. 1990. u povodu priprema za proslavu stote obljetnice Krležina rođenja (razgovor je potom objavljen u tisku i u knjizi S Krležom iz dana u dan. Post mortem), eksplicitno upozorava da ne odobrava aktualna osporavanja Krleže, koja su »na crti nekih retrogradnih svijesti«. Odgovarajući na poticaje da se preimenuje Leksikografski zavod, te Krležino ime zamijeni imenom M. Ujevića, Tuđman upozorava da za to nema opravdanja. One kojima smeta Krležina lijeva orijentacija opominje da je, »zavevši čitave generacije za ljevicu«, K. bitno pridonio da se hrv. narod nađe na antifašističkoj strani, na strani pobjednika u II. svj. ratu. Ističe također i Krležin antistaljinizam, koji je »pripadnicima hrvatske ljevice otvarao horizonte slobodnog razmišljanja i djelovanja«. Ne tajeći da Krležu smatra jednom od najvećih ličnosti hrv. kulturne povijesti, Tuđman je prijelomnih 90-ih godina bitno pridonio da bude očuvan Krležin status u hrv. kulturi, a njegova djela tiskana i izvođena na hrv. pozornicama te adekvatno zastupljena u obrazovnim programima.

R.