VASIĆ, Dragiša

VASIĆ, Dragiša, književnik (Gornji Milanovac, 2. IX. 1885 - ?, 1945). Diplomirao pravo u Beogradu. Sudjelovao u bitkama što ih je srpska vojska vodila za ratova 1912-18. Potom se uz odvjetništvo posvećuje političko-publicističkom i književnom radu: objavljuje 1919. knjigu Karakter i mentalitet jednog pokolenja; kao pristaša Republikanske stranke uređuje dnevnik Progres. Stoga je opet pozvan u jedinicu koja je gušila albansku pobunu na Kosovu, ali umjesto da se pokori na temelju toga iskustva koncipira pamfletski spis Dva meseca u jugoslovenskom Sibiru (1921). Moderno sročene proturatne proze (zbirka Utuljena kandila, roman Crvene magle) ubrzo mu donose glas jednog od prvih pera srpske književnosti. Tridesetih godina podliježe dramatičnom zaokretu iz demokratske u radikalno nacionalističku strukturu: jedan je od utemeljitelja ekstremističkoga Srpskog kulturnog kluba i tjednika Srpski glas, naposljetku ideolog Mihailovićeva četničkog pokreta. Tako se zatekao u velikoj četničkoj skupini koja se kanila preko NDH prebaciti na Zapad, ali je skupina u povlačenju likvidirana, a Vasiću se gubi trag.

Vasića i Krležu vezivalo je 20-ih godina duboko i prisno prijateljstvo, zajedno su putovali, a K. je Vasiću čini se bio i kum. Kritika je zarana uočila pa i komparirala bliskost njihovih književnih poticaja, a i u oporbenjačkoj političkoj gesti bili su srodni. K. je u nekoliko memoarskih sekvenci skicirao mladoga Vasića kao »predstavnika novih orijentacija srpske mladosti i neiscrpljenih i neuprljanih srpskih snaga«. Započinjući već u drugom broju Književne republike objavljivati fragmente Vasićeve proze o srpskome dvorskom puču 1903, na koju ga je nagovorio, K. u napomeni obrazlaže njegov razvoj od »istaknutog nacionalističkog aktivista« do »iskrenog revolta« i razočaranja Solunskim procesom, te naglašava književni talent »mirnog naturalista«. Vasić je nekoliko puta upotrijebio svoju vještinu i veze kako bi pomogao utamničenim komunističkim prvacima za procesa vidovdanskim atentatorima 1922. K. s njime u Glavnjači posjećuje S. Stejića. Iako poslije njegove simpatije prema ljevičarima nestaju, na Krležin nagovor intervenira kod generala Živkovića, premijera šestojanuarskoga kabineta, u korist Đ. Cvijića. Njihove »prijateljske simpatije«, kaže K., »gase se već od Šestog januara, da bi utrnule s pojavom časopisa Danas, kada se Dragiša... zaputio tragičnom stramputicom«. Do Krležina razočaranja u Vasića dolazi po svoj prilici kada ga nije uspio potaknuti da pristupi krugu intelektualaca oko Danasa, pa revidira svoju prvobitnu ocjenu: on je bio »na najboljem putu spram moralne katarze«, »solunsko krvoproliće zaista je poremetilo njegovu političku ravnotežu«, ali umjesto da provede »reviziju svojih konzervativnih pogleda« izgubio se u »moralnom cjepidlačenju« i podlegao idejama S. Jovanovića čiji utjecaj na njega K. neprestance ističe. Unatoč tomu čini mu se neshvatljivim kako je mogao završiti među četnicima; pretpostavlja da je u četničkom štabu mogao imati ulogu »ruskog čovjeka«. Sentimentalne uspomene na Vasića K. se nije odrekao, što na svoj način potvrđuje i neizbrisana posveta pjesmi Rastenje grada.

BIBL. M. K.: Dragiša Vasić, Književna republika, 1923, knj. I, br. 2-3; Jedno pismo iz godine 1922, Dnevnik 1918-22. Davni dani II, Sarajevo 1977; Dnevnik 1933-42, Sarajevo 1977.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, Zagreb 1985.

Vl. Bo.