Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

VAUPOTIĆ, Miroslav, kritičar i književni povjesničar (Petrovaradin, 22. X. 1925 - Zagreb, 12. VI. 1981). Diplomirao jugoslavistiku i anglistiku 1952. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao temom o Hasanu Kikiću. Kao srednjoškolski profesor službovao u Pakracu, Križevcima i Zagrebu, a od 1957. predavao noviju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1950. piše književne recenzije, kritičke članke, feljtone, eseje i studije pretežno iz hrvatske književnosti XIX. i XX. st. Bio je i urednik Križevačkih novina (1953/54), suurednik s K. Špoljarom jednobrojnih časopisa Literatura i Galerija (1952) te leksikografskog priručnika Književni godišnjak (1961), član redakcije časopisa Kolo (1965-67); jedan od urednika sabranih djela T. Ujevića te priređivač djela hrvatskih pisaca u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti; pisac mnogih leksikografskih natuknica, suradnik raznih zbornika i hrestomatija, a 1966. objavio je u izdanju PEN-kluba na hrvatskom i engleskom jeziku Hrvatsku suvremenu književnost. U časopisima i novinama objavio je više od tisuću tekstova, od publicističkih članaka, polemika i feljtona do ozbiljnih književnih studija, te knjigu Siva boja smrti (1974).

Iako su mu interesi bili vrlo raznoliki u izboru tema, središnji dio Vaupotićevih literarnih osmišljavanja neprijeporno pripada Krležinu djelu. Od 1957, kad se javlja prvim kritičkim napisima (o Davnim danima i Deset krvavih godina), do kraja života objavio je više od dvadeset kritika, eseja i studija o Krležinu djelu; izbor tih tekstova sabrao je u knjizi Siva boja smrti.

Već je u prvim kritičkim prikazima pojedinih Krležinih djela ili pokušajima valoriziranja njegova književnog opusa Vaupotić jasno pokazao sklonost različitim pristupima: od dokumentarističko-deskriptivnog do asocijativno-meditativnog i refleksivnog postupka; od analitičke interpretacije do književnopovijesne sinteze; od »modela umjerene eklektičke integracije« do »objektivne meditativne deskripcije« (S. Lasić). U prvoj fazi Vaupotić je zaokupljen - pišući o Krležinoj političkoj esejistici (Dnevnik pjesnika revolucionera, Pjesnik političkog eseja, 1957), ili o njegovu »revolucionarnom« djelovanju (Književnici revolucionari, Književnici kao političari, 1959) - pitanjem odnosa poetske slobode i političke angažiranosti kao temeljnim Krležinim problemom, zaključujući kako je u tom odnosu K. ostvario idealno prožimanje tih dviju, na prvi pogled nespojivih opcija.

Najveći književnoznanstveni domet ostvario je 1963. u studijama Krležini književni časopisi i Siva boja smrti (interpretacija novele Cvrčak pod vodopadom). Prikazujući časopise u kojima je K. surađivao od Književnih novosti do Foruma, kako bi pokazao dosljednost Krležina shvaćanja smisla i funkcije književnosti, težište svojih analitičko-dokumentarnih razmišljanja stavlja na deskriptivnu analizu i iznošenje osobnih stavova o časopisima koje je sam K. izdavao. Temeljna teza Vaupotićevih procjena o Krležinu uređivanju vlastitih časopisa i njegovim napisima u njima, zapravo je variranje hipoteze kako K. nije dijelio svoja ideološka (marksistička) opredjeljenja od umjetničkih pretenzija i obratno. Svoju erudiciju, kritički nerv i sposobnost meditativnih opservacija pokazao je u interpretativnoj analizi novele Cvrčak pod vodopadom. Pišući o Krležinu doživljaju smrti, Vaupotić u svom postupku ujedinjuje i esejistička razmišljanja i književnopovijesnu deskripciju, promatrajući tu novelu i kao umjetnički fenomen (stilistički pristup!), istodobno otkrivajući u njoj i ideološko-socijalne aspekte Krležina svjetonazora.

Svoje prije objavljene radove u knjizi Vaupotić je nadopunio žanrovskom obradom (poezija, proza, drama, esejistika) Krležina opusa. Tako je ostvario cjelovitu monografiju o Krležinu djelu, dodajući i biografsko-bibliografski prikaz njegova života i rada, te zapise iz Krležina životopisa. U rasponu od dokumentarističkoga i deskriptivnoga do interpretativnog postupka, dosljedno se pridržavajući eklektičke metode, Vaupotić s različitih aspekata, od sociološko-ideoloških do analitičko-stilističkih, osvjetljava Krležino djelo u njegovim razvojnim fazama. Kao bitno obilježje Krleže kao umjetnika riječi ističe njegov individualizam oslobođen od, bez obzira na to što je politika »udes čovjekov«, bilo kakva dogmatizma i prenaglašenih ideoloških eksplikacija. Raznovrsnim metodološkim propitivanjima Krležina stvaralaštva on uspješno dokazuje vlastitu tezu o uravnoteženoj prožetosti ideologije i umjetnosti u njegovu književnom opusu, upozoravajući na činjenicu kako je umjetnost u najmanju ruku (kad je o Krleži riječ) isto tako »udes čovjekov« kao i politika.

M. Šel.