VOJNA KRAJINA

VOJNA KRAJINA, pojam u hrvatskoj historiografiji i kulturi, pod kojim se razumijeva prije svega vojno- obrambeni sustav na hrvatskim i ugarskim granicama prema Osmanskom Carstvu od sredine XV. do druge pol. XIX. st. God. 1881. dijelovi Vojne krajine na hrv. državnopravnom području ulaze u sastav Banske Hrvatske. Od početka XVI. st. odlučujući udio u razvitku Vojne krajine imaju Habsburgovci. U svj. historiografiji ona i jest poznata kao »Carsko-kraljevska Vojna krajina« (Militärgrenze). U vrijeme svoga najvećeg prostiranja, sredinom XVIII. st. dopire do Hrvatskog primorja na zapadu i Karpata na istoku. Do kraja XVI. st. u njezinu je opstanku presudan udio hrvatskoga i ugarskoga plemstva te najamničkih vojski, a od početka XVII. odlučujuća je vojna sila seljaka-vojnika, većim dijelom preseljenika s područja pod osmanskom vlašću različitih narodnosti i vjera, među kojima pretežu ranije katolici Hrvati, a kasnije pravoslavni Srbi. Vojnokrajiškim »povlasticama« i »reformama«, napose od sredine XVIII. st. postupno se militarizira vojnokrajiški sustav u skladu s potrebama apsolutističke Habsburške Monarhije. U to doba Vojna krajina osigurava i do trećine ukupnih infanterijskih efektiva Monarhije, a njezin će udio u njezinoj vojnoj sili do kraja ostati razmjerno iznimno visok, a time i ljudske žrtve u svakom habsburškom ratu. Povijesna je cijena vojnokrajiškoga sustava posvemašnja kulturna barbarizacija i civilizacijska marginalizacija.

Vojna krajina se često javlja kao motiv u Krležinu opusu i to u različitim žanrovima - od eseja do poezije, a da on sam nikada nije posvetio ni jedan svoj rad iscrpnijem vrednovanju vojnokrajiške problematike u hrv. povijesti i kulturi. Ona se u njega redovito javlja kao simbol uzaludna žrtvovanja u hrv. povijesti, pov. iluzija, ljudske bestijalnosti, vjerske isključivosti itd. Likovi vojnokrajiških časnika u njega se redovito javljaju u karikaturalnoj i/ili narodnootuđenoj manjevrijednosti. Međutim, što sve Vojna krajina znači u svojoj iznimnoj pov. slojevitosti u hrv. povijesti i kulturi, K. nije pokušao objasniti. To je tim zagonetnije što se u njega vrlo često javlja motiv »granice« u političkom i vojnom, kulturnom i mentalitetskom smislu, tako da bi se velik dio njegova opusa mogao i tumačiti kao prilog istraživanju mentaliteta s granice.

Do. R.