Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

VRANEŠIĆ, Đuro, neurolog i psihijatar (Dragoševci, 25. XI. 1897 - Zagreb, 13. I. 1946). Studirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i Beču; diplomirao 1923. u Beču. Iste je godine imenovan pomoćnim liječnikom u Neurološko-psihijatrijskoj klinici Medicinskog fakulteta u Zagrebu kao asistent. U nekoliko sljedećih godina više je puta gubio službu i ponovo se vraćao na mjesto asistenta; nakon posljednjeg otpuštanja (zbog političkih i unutarfakultetskih razloga) u listopadu 1931. prešao u privatne liječnike. Od veljače 1937. vodio vlastiti Sanatorij za živčane bolesti na Zelengaju u Zagrebu. Bio je predsjednik Liječničke komore 1932-38. Odlukom poglavnika A. Pavelića imenovan je u prosincu 1941. redovitim profesorom na Katedri za neurologiju i psihijatriju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a već dvije godine poslije bio je umirovljen. God. 1944. boravi nekoliko mjeseci u Austriji i vraća se u Hrvatsku na Badnjak iste godine, usprkos Krležinim upozorenjima da su političke prilike nepovoljne. U svibnju 1945. uhapšen je i zatim tri puta suđen, na Okružnom i Vrhovnom sudu. Na prvom suđenju 16. XI. 1945. Okružni narodni sud za grad Zagreb oslobodio ga je zahvaljujući svjedočenju M. Krleže, K. Hegedušića, V. Bogdanova i dr. koje je štitio i skrivao u doba NDH. Nakon žalbe tužitelja, Vrhovni je sud presudom s istim datumom žalbu prihvatio i ukinuo oslobađajuću presudu, a javno je tužilaštvo podiglo drugu optužnicu. Nova rasprava održana je sutradan, 17. XI. 1945. Na tom je suđenju Đ. Vranešić proglašen krivim i osuđen na 20 godina zatvora, gubitak svih polit. i građanskih prava te konfiskaciju cjelokupne imovine. Nakon žalbi i javnog tužitelja i branitelja (I. Politeo), Vrhovni sud Hrvatske preinačio je 7. XII. 1945. presudu u kaznu smrti strijeljanjem. Presuda je izvršena 13. I. 1946, unatoč Krležinim intervencijama i obećanjima Tita, M. Đilasa i M. Pijade da će se poštedjeti život čovjeku koji je spasio nekoliko desetaka ljevičara (na popisu koji je predočen sudu bilo je 78 imena). Đ. Vranešić objavio je knjigu Neuroze (1931), te dvadesetak znanstvenih i popularnoznanstvenih članaka, neke na njemačkom i francuskom jeziku.

U Zapisima sa Tržiča, u nadnevcima s kraja srpnja 1976, K. opširno piše o Đ. Vranešiću i svom odnosu prema njemu. Kao vrijeme početka njihova poznanstva spominje aferu s plakatima iz travnja 1933. kada je i Đ. Vranešić, po povratku iz Pariza, uz još 32 istaknute osobe kulturnoga i javnog života potpisao plakat Hrvatskoj javnosti! u obranu Krležina prava da govori, tj. da unatoč protivljenju anonimnog Odbora zagrebačkog građanstva u dvorani Glazbenog zavoda održi za 12. IV. najavljeno predavanje o hrv. književnosti. Iako se na početku zapisa ograđuje rečenicom »Kako poslije četrdeset godina govoriti o čovjeku koga zapravo i nisam poznavao?«, K. donosi niz podataka i opservacija o Đ. Vranešiću, za kojega je držao da mu je u vrijeme NDH »spasio glavu« i to tvrdio svim svojim sugovornicima: od Matvejevića, Krivokapića i Očaka, do Lasića i Čengića. Spominjući ga kao »jednog od važnijih građanskih liberalnih potpisnika plakata Krležijanci i antikrležijanci«, K. portretira Vranešića iz tog vremena kao pripadnika lijevoga krila HSS-a, ali i kao »favorita i karijerista, s velikim katedarskim ambicijama«. Ističe ga kao Rockefellerova stipendista ali i »njemačkog đaka pod očitim utjecajem ne samo njemačke medicine nego uopće svega što se zove njemački red«. Spominje ga i kao suradnika časopisa Danas (u prvome broju objavio je tekst Kriza socialnog osiguranja), po tome čovjeka lijevih nagnuća. Crtajući dojmljivo Vranešićev portret, K. sugerira da je riječ o vrlo kompleksnoj ličnosti, čovjeku koji je, s jedne strane bio »pijan od svoga uspjeha i ponosan što jedri na svim vjetrovima«, te, s druge strane, »potpuno zbunjen i politički i kulturno«; ukratko, »zapleten u svojim vlastitim protuslovljima«. Posebno kobnima po Vranešićev udes K. smatra njegove veze iz kasnih 30-ih i početka 40-ih godina s H. Pröbstom, najprije atašeom za štampu kod njemačkoga poslanstva u Beogradu, koji zatim dolazi u Zagreb za urednika njemačkog lista u NDH Die Neue Ordnung, te s M. Budakom, koji je 1940. završio u zelengajskom sanatoriju, rastrojen nakon ženina samoubojstva. Veze s Pröbstom i drugim Nijemcima pribavit će mu u optužnici kvalifikaciju kolaboracionista, pa čak i optužbu (poslije povučenu) za suradnju s Gestapom. Prijateljstvo s Budakom, pak, dovest će ga među deset članova Hrvatskoga državnog vodstva, privremenog tijela na čelu NDH koje je potrajalo samo nekoliko dana, od 12. IV. 1941. do dolaska A. Pavelića u Zagreb. To je vijeće imenovao S. Kvaternik u dogovoru s M. Budakom, koji mu je bio i predsjednik. S osobitom gorčinom K. opisuje neuspjela nastojanja da spasi život Đ. Vranešiću: »Kako je teško moljakati po predsobljima za milost, kad je riječ o kompromitantnim glavama, za koje su svi uvjereni da su balast, da ih se treba riješiti i da spasavajući takve glave, pomalo prljamo i sebe, jer spasavamo nešto što je osuđeno da nestane; to sam iskusio gorko i duboko istinito četiri godine kasnije, moljakajući milost za glavu Jure Vranešića. U takvim prilikama argumenti su jednaki ništicama.« U toj borbi u kojoj je htio ishoditi »glavu za glavu«, K. putuje dva puta u Beograd, ali neuspješno. K. je nedvosmislen i konzekventan i u svojim dijarijsko-memoarskim zapisima i u iskazima sugovornicima: ako je Đ. Vranešić i bio za nešto kriv, ta krivnja nipošto nije za posljedicu smjela imati smrtnu kaznu.

BIBL. M. K.: Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1988.

LIT.: F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Zagreb 1978; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; P. Matvejević, Razgovori s Krležom, Beograd 1987; J. Horvat, Preživjeti u Zagrebu: Dnevnik 1943-1945, Zagreb 1989; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, Zagreb 1989-93; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990.

Me. Š.