Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

WIESNER, Ljubo, književnik (Zagreb, 2. II. 1885 - Rim, 3. VII. 1951). Gimnaziju završio u Zagrebu; bez uvjeta za nastavak školovanja radio je za novine i nakladne kuće (uredio 72 knjige iz biblioteke 1000 najljepših novela), prevodio (Zola, Hugo), te bio akviziter. Uređivao je časopise Sutla (1908), Grič (1917-19), Kritika (1921-22) i Savremenik (1926-28). Naposljetku urednik u HIBZ-u, 1943. stjecajem okolnosti prisiljen je prihvatiti uredništvo časopisa Suradnja u Berlinu; nakon rata završava u Rimu. Sljedbenik Matoša i ključna figura književno-bohemskog kruga gričana, autor je nevelikog ali tematski zaokruženog i formalno dotjeranoga pjesničkog djela (Pjesme, 1926).

Prvi je Krležin dojam o Wiesneru posve negativan. Otklon od Hrvatske mlade lirike, kojoj je Wiesner napisao programatski uvod i zapravo je uredio, dolazi do punog izražaja u Davnim danima. K. se, u formi polemičke parafraze svojih razgovora s njime, pita kako »u svojoj vlastitoj zemlji (može) biti tako inostranac«, spočitava mu motiviku »Vankine kompozicije« i jednako beživotni »neonacionalizam«, predočavajući ga ukratko kao »provincijalnog kapelana naše lirike« i »staru kazališno-kavansku frajlu«. Ubrzo je međutim bitno revidirao to gledište, barem kad je riječ o Wiesnerovu pjesništvu. Premda u digresijama eseja Lirika Ljube Wiesnera (Književna republika, 1927, knj. IV, br. 3-4) posredno problemski razrađuje pretpostavke svoje prvotne prijeke osude, temeljni je ton nedvosmisleno afirmativan: Wiesnera treba ocijeniti s obzirom na prilike, »priznati njegov talent i odrediti mu dostojnu poziciju«. Od doživljaja Wiesnera kao »čovjeka koji piše pjesme jer tako mora«, čiji je lirski intimizam »istinita i nepatvorena emocija«, K. više nije odustao, naglašavajući u memoarskoj reminiscenciji razgovora s Čengićem da ga smatra boljim pjesnikom od Ujevića. Tom prigodom K. spominje kako je upravo esej o Wiesneru bio povodom obustavi njegove knjige eseja u Matici hrvatskoj, jer je navodni Wiesnerov oportunizam bio Matičinoj upravi i njezinu predsjedniku Lukasu neprihvatljiv. Lukas se ipak, zaključuje ironično K., kao glasnik Wiesnerove »zle sudbine« javlja u ulozi govornika na njegovu grobu.

Vl. Bo.