WILDE, Oscar

traži dalje ...

WILDE, Oscar, engleski književnik irskog podrijetla (Dublin, 10. X. 1854 - Pariz, 30. XI. 1900); pisao pjesme, priče, komedije, eseje i dr. Jedan od korifeja larpurlartizma: ponašanjem, životom i djelom gotovo se mitski vezuje uz pojmove dekadencije i esteticizma. Pozornost je izazvao romanom Slika Doriana Graya (1890) te pričama Sretni kraljević i druge priče (1891). Dramu Salomé napisao je (1893) na francuskom jeziku, a proslavio se nizom epigramski pronicavih, satiričnih društvenih komedija (Važno je biti Ernest, 1895. i dr.). Izdržavši kaznu zbog homoseksualnosti, objavljuje Baladu iz readinške tamnice (1898). Postumno su mu objavljeni zapisi De profundis (1905).

Wilde zauzima mjesto u lektiri mladoga Krleže već 1911, kada se preko madžarskoga upoznaje s njegovim djelom. Dnevnički zapisi svjedoče, uz naklonost, i o umjetnički poticajnoj zaokupljenosti Wildeom (Saloma, Davni dani, 26. II. 1914). Razlogom će potom Bachova odbijanja biti baš Wildeova drama, jer je »teško poslije Wildea napisati Salomu koja nije wildeovska« (Davni dani, 11. V. 1916). O genezi te Krležine drame i odnosu prema Wildeu poslije će pisati mnogi teoretičari (Kreft, M. Miočinović, Lončar, Donat, Vidan, Gašparović i dr.). Krležin je odnos prema Wildeu u širem smislu važan i zbog njegova odnosa prema larpurlartizmu uopće. U svojim je, naime, esejističkim promišljanjima ljepote i umjetnosti K. više puta spominjao Wildea pokazavši poznavanje njegove estetike (Rainer Maria Rilke, Estetika Josipa Vidmara, O nemirima današnje njemačke lirike i dr.). Iako mu nije posvetio zaseban esej, Wilde je kao tematska asocijacija prisutniji u tri eseja. Reći će tako, govoreći o Proustu, kako je Wilde »sve već rekao... u njegovom Dorianu Grayu, svojim komedijama i u svojim estetskim aristokratskim tezama«, pa će nastaviti evocirajući scenu iz 1. poglavlja Doriana Graya (O Marcelu Proustu). Gotovo kataloška vjernost Krležina opisa jedva će prikrivati fascinaciju ozračjem tipično wildeovskoga, fin de siècleovskoga, visoko estetiziranog prostora što ga ispunja razgovor o Ljepoti. No, slika raskošne, samodovoljne ljepote nije mogla zadržati Krležu u statičnoj opčinjenosti: nemir ljudskog motiva, društva, donosi otklon, pa je »Wilde u sumraku Readinga dobar lirik«, ali zato što je »čišćenje po zatvorima« ljudski, životno motivirano a ne estetski (Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića). Vrativši se razgovoru o ljepoti i umjetnosti esejem o Baudelaireu, reći će kako je potonji »preko Oscara Wildea do današnje nihilističke proze omamio evropsku liriku«. Tako je posredno situirao Wildea unutar književnopovijesnoga prostora, svjedočeći svojim nerijetko antitetičkim iskazima o dekadenciji i dio vlastite »omame« kojoj je Wilde nesumnjivo pridonio.

BIBL. M. K.: O Marcelu Proustu, Književna republika, 1927, knj. IV, br. 2 i 3-4; Lirika Rainera Marije Rilkea, Hrvatska revija, 1930, 11 i 12; O nemirima današnje njemačke lirike, ibid., 1931, 11; Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, Zagreb 1933; Estetika Josipa Vidmara, Vjesnik, 27. X. 1960.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; D. Gašparović, O Wildeovu apokrifu, Forum, 1989, 7-8; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, IV-VI, Zagreb 1993; I. Vidan, Dvoznačnost dekadencije u Krležinu djelu, Republika, 1993, 11-12.

S. Vš.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

WILDE, Oscar. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2295>.