ZELENI KADAR

ZELENI KADAR, naziv za dezertere koji su tijekom I. svj. rata prebjegli iz austrougarskih postrojbi u »zelena šumska prostranstva«. Ta je pojava, uvjetovana masovnom mobilizacijom, teškim gubicima na frontama, rekvizicijama i nestašicama, ratnim bogaćenjem te izljevima službenoga slavofobičnog šovinizma, poprimila masovno obilježje 1917. i 1918. u svim hrvatskim zemljama, osobito u Slavoniji i Srijemu te dijelovima Hrvatskog zagorja, Korduna i Banije. Kako su dezerterske skupine postajale sve veće i raširenije, njihova je djelatnost počela dobivati značaj društvenog pokreta. Uz vlastelinstva i trgovce (često Židove), cilj njihovih napada bile su i političke osobe - razni lokalni čelnici i svećenici. Napadi su često bili mješavina čistog razbojništva i samosvjesnijih buntovničkih ciljeva proisteklih, tek donekle pod utjecajem ruske revolucije, iz vjerovanja u novi svijet, bez činovnika, veleposjednika, pohlepnih trgovaca i lihvara, u kojem bi došlo do preraspodjele dobara i zemlje.

Do ljeta 1918. zeleni je kadar izrastao u snažnu oružanu skupinu u mnogim dijelovima Hrvatske i Slavonije. Najviše ih je bilo na Petrovoj gori (8000 prebjega organiziranih u vojne jedinice vođene zelenokadrovskim časnicima), Zrinskoj gori (ili Šamarici, posebno u kraljevčanskoj šumi), brežuljcima Hrvatskog zagorja u okolici Varaždina, Papuku, pašnjacima daljskog vlastelinstva, posjedu karlovačke patrijaršije (2000 prebjega), te na Fruškoj gori (6000 prebjega). Premda zeleni kadar nije imao središnje vodstvo i program, neke veće skupine imale su osnovne oblike organizacije. Odabrali su prkosna imena (gorski vilenjaci, zelena komuna, gorski tiči), stvarali primitivne zakone koji su uključivali teška fizička kažnjavanja i egzekucije (osim vješanja koje je bilo svojstveno vlastima), birali vođe (često nazivane vojvodama i harambašama u drevnom stilu balkanskih odmetnika) dajući im simbole vlasti (zelena grana s konjskim repom). Dotad ionako čvrsta jezgra zelenog kadra još više je ojačala priljevom domaćih seljaka, pa je pojam zeleni kadar prerastao izvorno značenje i postao sinonim za svaki oblik seoskog bunta.

U jesen 1918, u međuvlašću između raspada dvojne monarhije i odluke Narodnog vijeća SHS da se ujedini sa Srbijom i Crnom Gorom, zeleni je kadar pokrenuo lavinu nemira. Potkraj listopada, tijekom studenoga i velikim dijelom prosinca, nespremne oružane snage Narodnog vijeća (Narodna straža) sukobile su se s masovnim pokretom koji je glavni odušak našao u pljački i otimačini po gradovima i vlastelinstvima, ali i u političkim oblicima borbe (seljačke i crvene »republike« u Banovoj Jaruzi, Donjem Miholjcu, Feričancima i Petrijevcima). Neredi su uglavnom bili ugušeni do sredine studenoga 1918, iako su pobune mjestimice izbijale i u prosincu. Narodno vijeće služilo se podjednako oružanom prisilom i obećanjima o agrarnoj reformi da bi stalo na put pokretu seljaka i zelenoga kadra. U obuzdavanju nemira sudjelovala je i srbijanska armija i vojska Antante.

Kao pripadnik lijevog pokreta Krleža se često vraćao zelenom kadru, jer je u njemu vidio antitezu građanskom jugonacionalizmu i njegovim iluzijama o potpori hrvatskih masa »tzv. kraljevskoj južnoslovjenskoj koncepciji«. Za njega je zeleni kadar značio propuštenu revolucionarnu situaciju - propuštenu zbog objektivnih okolnosti, on je bio »za onih davnih oktobarskih dana (1918) [...] jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda«, ali djelovao je »u ludo«, bez »politički inteligentnih sila«, »bez vođa i bez inteligencije«. S jedne je strane službeni socijalizam V. Bukšega, koji kao povjerenik Narodnog vijeća uredno predaje k.u.k. flotu »našim visokim saveznicima«, a s druge »romantična, šturm i drengerska« generacija Plamena, koja na nerazmjer između mogućnosti i zbilje reagira »sentimentalno, lirski, moralistički, više temperamentom nego mozgom, više u ime književnostvaralačkog otpora stilski-dinamički nego racionalnoprogramatski, više kao retorična i moralistička negacija nego programatski sistematizovani napor« (Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova, Hrvatski bog Mars, Zagreb 1946).

K. nikada nije uspio nadvladati žaljenje za nedostatkom lenjinske organizacije nad »seljačkom buntovnom anarhijom« zelenoga kadra, niti je propuštao napomenuti da je zeleni kadar »slomljen brahijalnom silom« nove jugoslavenske države, u čemu je zdušno sudjelovala hrvatska društvena elita (Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu 1914-1918, Eseji V, Zagreb 1966). I na taj je način legitimirao potrebu nove komunističke inteligencije, koja narodne snage ne bi »jalovo trošila«, ali bi imala ulogu općepriznatoga klasnog predvodnika.

LIT.: F. Čulinović, Odjeci Oktobra u jugoslavenskim krajevima, Zagreb 1957; B. Krizman, Građa o nemirima u Hrvatskoj na kraju g. 1918, Historijski zbornik, 1957, 1-4; isti, O odjecima Oktobarske revolucije i zelenom kadru, ibid.; I. Vidmar (ur.), Prilozi građi za povijest 1917.-1918. s osobitim obzirom na razvoj radničkog pokreta i odjeke Oktobarske revolucije kod nas, Arhivski vjesnik, 1958, 1; isti (ur.), Prilozi građi za historiju radničkog pokreta i KPJ 1919. god., ibid., 1959,2; J. Paver (ur.), Zbornik građe za povijest radničkog pokreta i KPJ 1919-1920: Dvor, Glina, Ivanić-grad, Kostajnica, Kutina, Novska, Petrinja, Sisak, Sisak 1970; B. Krizman, Raspad Austrougarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb 1977; B. Hrabak, Dezerterstvo i zeleni kadar u jugoslovenskim zemljama u Prvom svetskom ratu, Zbornik historijskog instituta Slavonije i Baranje, 1979; I. Banac, »I Karlo je o’šo u komite«: Nemiri u sjevernoj Hrvatskoj ujesen 1918, Časopis za suvremenu povijest, 1992, 3.

Io. B.