Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

ZOGOVIĆ, Radovan, književnik i revolucionar (Mašnica, 19. VIII. 1907 - Beograd, 4. IV. 1986). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju 1933. U polemici protiv grupe »Mladih Crnogorskih književnika« (među kojima i protiv M. Đilasa), u proljeće 1932. u podgoričkoj Zeti, pojavljuje se na strani S. Markovića Štedimlije i iznosi mišljenje da »kolektivistički književnik nosi u sebi pokret koji odgovara pokretu mase«. U tom je duhu kao član KPJ (od 1934) zauzeo istaknuto mjesto u sukobu na književnoj ljevici. Bio je urednik časopisa Umetnost i kritika, stvarni autor dvaju polemičkih članaka protiv Krleže, Nušić i mi (Naša stvarnost, 1939) i O »Pečatu« i besjedi o njegovoj svrsi (Mlada kultura, 1939), te neobjavljenog i nedovršenog teksta Krleža kao estetičar i književni kritičar (1939), namijenjenog Književnim sveskama. U siječnju 1940. došao je u Zagreb da bi po partijskom zadatku organizirao tiskanje Književnih sveska, u čemu je djelomično spriječen uhićenjem. Iste je godine, također zbog uhićenja, ovaj put u Beogradu, izostao kao referent KPJ o sukobu na ljevici za potrebe Komunističke internacionale u Moskvi. Bio je sudionik partizanskog pokreta od 1941, član Politodjela 4. proleterske crnogorske brigade i član redakcije ratne Borbe. Autor je poeme Pjesma o biografiji druga Tita (1943), u stilu Vladimira Iljiča Lenjina V. Majakovskoga.

Zogović je nakon rata bio član Agitpropa CK KPJ zadužen za kulturu, član CK KP Crne Gore (1948) i kandidat za člana CK KPJ (1948). U Borbi je 4. VIII. 1947. napisao članak Primjeri kako ne treba praviti »Primjere književnosti«, žestoki napad na »dekadentne« književnike. Bio je i potpredsjednik Udruženja književnika Jugoslavije. Nakon Rezolucije Informbiroa protivio se protusovjetskoj politici KPJ, te u ožujku 1949. izvijestio Kontrolnu komisiju CK KPJ da se želi izolirati »od borbe KPJ protiv staljinizma«. Isključen je iz KPJ i svih foruma, te stavljen pod partijski bojkot, prekinut 1965. Krležinim zauzimanjem (osobno kod Tita) za objavljivanje Zogovićevih pjesama u Forumu. Do kraja života zastupao je crnogorsku posebnost i dogmatski lenjinizam. Važnija djela: Prkosne strofe, 1947; Na poprištu, 1947; Došljaci - pjesme Ali Binaka, 1958; Artikulisana riječ, 1965; Pejsaži i nešto se dešava, 1968; Knjažeska kancelarija, 1976; Noć i pola vijeka, 1978. i dr.

K. je Zogovića doživljavao kao jednog od trojice »glavnih hajkača« (uz Đilasa i J. Popovića) iz vremena sukoba. Dijalektički antibarbarus vrvi zajedljivim opaskama na račun »mladokulturnog i umetničkokritičkog guslara Radovana Zogovića«. »Zogo nosi tigrovinu«, on »misli po Majakovskome, da ’s tendencijom počinje umjetnost’«, on je »dijalektički genijalan«, »protureligiozni detektiv«, »dijalektički rekorder«, »plameni golub« (aluzija na Zogovićevu pjesničku zbirku iz 1937), služi se »lažima i smicalicama«, a logika mu je »glavno je da mi skuvamo njih, a ne oni nas, a kako, to je sporedno...«. ON »štampa« u pluralu, on mora pogoditi »socijalnog cilja (sramota je Zogoviću Radi - socijalnog ne pogodit cilja)«, on plagira svoje vlastite loše rime, njegov je ukus »fortissimo violentissimo dinarico«, i, uopće, »čitav lirski opus Radovana Zogovića (...) ne vrijedi mnogo i mnogo je bliži ništici nego bilo kakvom drugom pojmu lirske vrijednosti«. Ipak, nakon Zogovićeva skretanja i stanovitog povratka u javni život, K. je u njemu prepoznao »izvanrednog« pjesnika i »genijalnog« pripovjedača. Đilas je 1989. s pravom isticao da se »u Krleže javila (...) bolećiva naklonost prema Zogoviću posljednjih pet godina njegova života«. Posebno je cijenio Knjažesku kancelariju: »Zogović je uzeo rječnik kneza Miloša i napisao vrlo perfidan pamflet protiv Tita. Ali je izvrsno napisan« (iz dnevnika J. Vanište, 1977).

BIBL. R. Z.: Moj pogled na sukob na književnoj ljevici, Književnost, 1983, 6-7.

LIT.: S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; V. Kalezić, Pokret socijalne literature. Književna studija, Beograd 1975; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; isti, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990; V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd 1990.

Io. B.