Bonaca u predvečerje

traži dalje ...

»BONACA U PREDVEČERJE«, pjesma objavljena prvi put u Hrvatskoj reviji, 1931, 1, zajedno s pjesmama Pjesma svjetioničara, Sat i Kako je žalosna noć u malome gradu, pod zajedničkim naslovom Pjesme, a potom u Knjizi pjesama (Beograd 1931); kao dio ciklusa Ranjavi motivi objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sonet je s rimom abba/abba/acc/cdd.

Sliku primorske idile Krleža započinje personifikacijom mora u liku žene. Idiličnu sliku postiže antropomorfiziranjem morske mase: »drveno rebro lađe voda usnom ljulja«. Sav pejzaž u drugom katrenu utemeljuje gotovo ontološki. Postoji zrcalo vode u kojemu se simetrično ogledaju i preslikavaju stvari »donjeg« i »gornjeg« svijeta (na dnu u tmini su potopljene stvari, a nad vodom lete bijele ptice). Unutar tradicionalno raščlanjenoga univerzuma, svoje mjesto nalazi i mnoštvenost pojedinačnih egzistencija. Čovjek se u pjesmi ne pojavljuje eksplicite, ali je trajno prisutan i dočaran metonimijskim oznakama (dim iz dimnjaka lađe, riba na ognju, svjetla, jedro na pučini, oganj, smijeh i harmonika iz potpalublja). Naznake životnosti u tercetima na planu pojedinačnoga ističu idiličnost pjesme.

Na. Pe.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Bonaca u predvečerje. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/244>.