Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»CARMEN ANTEMURALE SISCIENSE«, balada s podnaslovom Ali harc pod sisečkim turnom. A. D. 1594, prvi put objavljena u Ljubljanskom zvonu (1936, 7-8) zajedno s još šest balada (Petrica i galženjaki, Vigilia ali straža nočna, Na mukah, Ni med cvetjem ni pravice, Baba cmizdri pod galgama i Scherzo), a zatim uvrštena u zbirku Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Balada se sastoji od pedeset stihova različite duljine, od četverca do šesnaesterca, koji su čvrsto vezani unakrsnim, uzastopnim i obgrljenim rimama što pojačava ritmičku ekspresivnost balade i njezinih četrnaest različitih strofa, među kojima tu ulogu na dva mjesta ima po jedan stih dok je najdulja strofa decima, što govori o spontanitetu inspiracije i erupciji slika u slobodnoj pjesničkoj formi. Tema balade je još jedno tursko opsjedanje Siska i boj pod njegovim zidinama 1594, kada se pokušava ostvariti neuspjeli naum iz prethodnih dviju godina. Tada je Hasan-paša Predojević predvodio turske čete i bio oba puta poražen, a nakon posljednjeg poraza 1593. poginuo je, odnosno utopio se u rijeci Kupi, pri neslavnu bijegu. I ovaj put su Sisak i Kupa grobište razularenoj turskoj rulji koja u osvetničkom bijesu pali i žari bojištem na kojemu je sve u znaku ognja i mača, puščanih i topovskih kanonada, pokreta i bijega turskih jurišnika, ali i razvratnika, pljačkaša i pijandura među kojima je apostrofiran i »našijenac« s Istoka oglasivši se svojim pijanim pjevom o »dunjama rankama i karamankama«. Vizualno, akustički, ritmički, pa i olfaktivno predočena je u baladi strava rata. Domaći branitelji iz Turopolja, Velike Gorice, Mikulića i Majetića uzvraćaju janjičarima i gone ih u zadimljenu, zaparenu i uzavrelu Kupu (»teče Kupa masna, čarna, / kakti od kolinja juha«). Iako je neprijateljev poraz brojčano uvjerljiv i impresivan (ftoplenikov jezeripol te krepanih od olova jezeripol eunuhov, jezeripol valižnikov i tristo vezirskih pastuhov) nema ni traga pobjedničkoj euforiji, jer se u pozadini toga stravičnoga ratnog scenarija nalazi hrvatski čovjek ispunjen strahom za goli život. Taj se strah odražava i u dramatičnome kmetskom pitanju o tome kako se izvući iz te povijesne krvavije, iz ukletosti svoje kmetske sudbine. Izlazak iz ovozemaljskog inferna nije međutim samo dramsko-retorično pitanje balade nego i osnovna ideja cjelokupnoga djela koje je oporba i mnogobrojnim povijesnim mitovima i nužnosti žrtava za njih. U kontekstu takve oporbe može se iščitati i simbolično značenje te balade, koja je svojim naslovom carmen antemurale neizbježno asocirala često rabljenu sintagmu za Hrvatsku kao antemurale christianitatis. Stoga je harc pod sisečkim turnom živopisan pjesnički primjer načina na koji je Europa, prepustivši Hrvate na milost i nemilost neprijateljima, podupirala obranu tog predziđa kršćanstva. Pjesnička i esejistička Krležina rezignacija na tu temu su istovjetne, jer »da je Bosna pala za vladavine Lorenza Magnifica, da je Kolumbo otkrio Ameriku u doba katastrofe na Krbavskom polju, da su od pada Beograda, Mohača i Sigeta do Siska i Kisega, Jajca i Bihaća ove naše tvrđave branile Leonarda i Rafaela i Galileja, to Evropu nije zanimalo nikada, kao što je ne zanima ni danas.« U podtekstu balade, u strahu hrvatskog čovjeka pod Siskom, u kmetskoj svijesti o pronalaženju izlaska iz mračnog labirinta života prisutna je i ta spoznaja o povijesnom samotništvu koje onda rezignatorski i fatalistički prihvaća i svoje pobjede i svoje poraze.

Jo. S.