Chestertonova knjiga o ortodoksiji

traži dalje ...

»CHESTERTONOVA KNJIGA O ORTODOKSIJI«, esej (s podnaslovom Fragment rukopisa iz kasne jeseni 1942) objavljen u Hrvatskom znanstvenom zborniku, 1971, sv. 1.

Iluziju »o vrhunaravnom izletu s onu stranu groba« Krleža drži jednom od »najturobnijih izmišljotina ljudske misli« i svakom pojmu »providencijalnih misli i zamisli« suprotstavlja pozitivna ljudska iskustva. Religija je »ustrajno nastojanje vlasti za zasljepljivanjem bezazlene lakovjernosti«, jer pred Bogom kao oličenjem zakonodavstva čovjek nemoćno šuti.

Nakon te općenite kritike religije K. opisuje kako se u ratnim noćima uspavljuje listajući Chestertona, koji je slučajno izronio između njegovih davno zaboravljenih madž. knjiga, ali to je knjiga lišena »doista svakog višeg intelektualnog ukusa«. Dokazuju to, npr., staromodni Chestertonov prezir prema plebsu i naivnost Agnostika, lika što ga Chesterton izmišlja kao pseudoprotivnika svojih ideja. Jedna od tih ideja nalazi se u odužem citatu, u kojem je ključna Chestertonova rečenica »Sam fakat, da majmun ima ruke, za mislioca je mnogo razumljiviji nego to da se njima ne umije rukovati; ne umije se kockati, ne umije svirati violinu, ne umije da kleše mramor.« Napadajući tu zamisao nepremostivog jaza što ga Chesterton objašnjava čovjekovom jedinstvenom duhovnošću, K. se približava središnjoj slici na kojoj je izgradio dramu Aretej, za koju je ključne predodžbe također crpao iz svojih razmišljanja o povijesti vjerovanja (predznanstvenih i spekulativnih), što ih je zapisivao u ratnim godinama.

Misao da su popovi »pomračili svijest i zagorčili život« Chesterton pobija tvrdnjom da je »kršćanstvo (...) jedini okvir pod čijom se zaštitom mogla da održi poganska radost«. Priznajući da Chestertonove novozavjetne varijacije »spadaju među najsretnija nadahnuća ovoga majstora«, K. uvodi jedan od svojih najzanimljivijih ekskursa o Kristu što ga nalazimo u čitavu njegovu opusu: »Kristov lik prati me od davnih kaptolskih dana pa preko Nietzschea, Straussa i Renana sve do danas«. Govoreći o iskazima što se pripisuju Kristu kaže da su »Kristove riječi obasjane (...) tihim lirskim svijetlom istočnjačke poezije(...) U očima bližnjih on je sumnjivo lice iz koga od vremena na vrijeme progovara anarhist(...) Bori se temperamentno protiv literature i literata, a sve što govori čista je literatura«. K. se osvrće na »njegove novelete«, pa tako »priča o pet ludih i pet mudrih djevica motiv je dostojan najsuvremenije beletristike!«

Polemika s protivnikom liberalnog skepticizma, koji smatra da su racionalisti dogmatici jer vjeruju u znanost a ne u čuda, završava se pjesničkim iskazom o osnovnoj razlici između Chestertonova pojma čuda, što ga on svodi na Eleazarovo uskrsnuće, a K. proširuje na »postojanje svega što postoji. To kako se sve oko čovjeka razlistava, kako eksplozivno raste, kako vene i umire, kako se pali i gasi u nedoglednim amplitudama zvjezdanog ritma od milijuna i milijuna milenija, spram čega sitna ljudska mjera nestaje kao titraj krila umiruće muhe koja zvrnda u kasnoj jeseni, kao ovoga trenutka tu, oko ovog mog stola, dok ovo pišem, a od džamije stiže čitava jedna kolona teških kamiona«.

Započevši tekst prilično konvencionalno, K. je u njemu dao jednu od bitnih formulacija svoga filozofskog i poetičnog creda.

I. Vn.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Chestertonova knjiga o ortodoksiji. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/254>.