Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»CVRČAK POD VODOPADOM«, novela objavljena prvi put u knjizi Novele (DMK BNP, Zagreb 1937). Od ranijih Krležinih novela (ratnoga, glembajevskog i zagrebačkoga malograđanskog ciklusa) razlikuje se taj vrhunac Krležine novelistike tematski i strukturom pripovijedanja. Cvrčak pod vodopadom »pokazuje put evolucije Krležinog proznog dela (kao i Hiljadu i jedna smrt) koje se krajem tridesetih godina pretaču u romane-traktate« (R. Vučković). Motiv cvrčka i zahoda inovacija su u autorovu pripovjedačkom opusu, a u evr. književnosti ovaj drugi motiv snažno je prisutan od 1922, nakon objavljivanja Joyceova Ulyssesa, postavši toposom iskazivanja modernističkog senzibiliteta u umjetnosti, koji između ostalog uključuje i estetizaciju ružnih strana dnevnog života. U Krležinu opusu vrlo prisutan i tematski produktivan suprotstavljeni par: svijet autentične prirode - društveni svijet, intenziviran je s obzirom na evr. polit. prilike u vrijeme nastanka pripovijetke. Junak (razočarani, zbunjeni intelektualac, pomalo déraciné), u prvom licu pripovijeda o svojem stanju potpune živčane rastroje nosti, odlazi liječniku L. W., slikovito mu predočuje halucinantna stanja koja proživljava, a u kojima komunicira sa svojim pokojnim znancima, ili ga progone davno pokojni ljudi, žrtve ratnih pokolja. Pristaje na medicinsku terapiju, iako naslućuje nemoć konvencionalne medicine u liječenju podsvijesti. Kasnije susreće u gradu svojeg znanca, doktora Siročeka, nekadašnje veliko ime evr. medicine, sada propala čovjeka koji se u cijelosti odrekao konvencionalnoga građanskog života. Medicina, koja kao egzaktna znanost najjasnije osvjetljava tajnu života, paradigmatički predstavlja kroz likove doktora L. W. i Siročeka dva suprotstavljena tipa intelektualnog ponašanja, česta u Krležinu pripovjedačkom opusu: prijetvorno ponašanje u službi društvene laži i iskreno, koje se isključivo postiže konzekventnim napuštanjem udobnosti građanskog života, te vodi u samouništenje. U tematskom rasponu između smrti, bolesti, udobnoga (ali lažnoga) građanskog mira, uspona i pada jednoga talentiranog liječnika, žrtve našega provincijalnog mentaliteta, a i strahota ratnih stradanja - silazak pripovjedač kog Ja i doktora Siročeka u pisoar u podrumu je nadasve simboličan. U smrdljivoj kloaki aktantima se objavljuje cvrčak kao reprezentant autentičnog svijeta prirode, koji živi autonomno, usprkos ljudskoj gluposti i nagonu za samouništenjem. Motiv cvrčka javlja se u novijoj hrv. književnosti osobito kod A. G. Matoša i V. Nazora, a K. je svojom obradom »majstorski razvio kontratemu, antinazorovsku, vlastitu stravičnu sliku obrnute, druge strane medalje, nasuprot idiličnoj, pastoraloj kantileni« (M. Vaupotić).

Koristeći se likovima i fabulom te novele, K. je napisao filmski i kazališni scenarij Put u raj, u nakani da »pokaže kako bi, po njegovom subjektivnom mišljenju, trebalo da se rade te stvari«. Tekst je tiskan u Forumu, 1970, 1-2, film je u režiji M. Fanellija snimljen 1970, a kazališnu praizvedbu režirao je D. Radojević (HNK, Zagreb, 25. X. 1973).

P. Šegedin, Čovjek u riječi, Rad JAZU, 1955, 308; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982.

Ma. Sta.