Deset krvavih godina. Refleksije između 1914-1924

»DESET KRVAVIH GODINA. Refleksije između 1914-1924«, zajednički naslov grupe od šest tekstova, objavljenih prvi put u Književnoj republici, 1924, knj. I, br. 8. Po njima dobiva naslov i cijela knjiga političkih eseja, Deset krvavih godina (Zagreb 1937). Nalaze se na uvodnome mjestu knjige, s podnaslovom Pacifističke refleksije između 1914- 1924. Naslovi pojedinih tekstova jesu: Dvije historije; Prvi dani apokalipse, panika i politika puna rodoljubnih nada; O prolaznoj slavi i o legendarnom kozačkom kopitu; U sjeni genijalnog biskupa; Karolina slatko dijete, žena Hanibala Smionog; Finale. Pokušaj pedesetvjekovne sinteze. Tekstovi se istim redom pojavljuju i u svim kasnijim izdanjima knjige Deset krvavih godina (Zagreb 1957. i 1971, Sarajevo 1973. i 1979). U izdanju iz 1971. primjetne su stanovite dopune i stilističke preinake koje, međutim, ne mijenjaju namjeru i smisao teksta, ali definitivno ulaze u sva kasnija izdanja.

Deset krvavih godina, »grozd tekstova« po kojima kasnije Krleža naslovljuje cijelu knjigu, mogu se uvjetno nazvati esejima. K. se poslužio svojevrsnom »miješanom tehnikom«, stapajući gotovo novelističku naraciju s dijaloškim odlomcima, emocionalno reminisciranje s dijelovima čistog esejističkog diskursa, služeći se ponekad pozicijom objektivnog motritelja, a ponekad konfesionalnim tonom ich-forme. Rezultat je freska o doživljaju prijelomnog vremena I. svj. rata, te o godinama poratnog vrenja u novoj i nestabilnoj državi SHS. Ilustrirajući to razdoblje frizom određenih hrvatskih tipova i karaktera u slomu velikoga srednjoeuropskog carstva i u nastanku male balkanske kraljevine, K. piše emfatičnu moralnu i humanističku optužnicu filistarskog društva, njegova svjetonazora i ponašanja u ratu. Spominjanje pacifizma u podnaslovu vjerno sugerira Krležin rezolutno proturatni stav.

Uvodni tekst, Dvije historije, fiksira Krležino trajno gledanje na povijesne događaje tzv. »najvećeg stila«, kako ironično naziva ratove. Jedna je, naime, povijest onih koji su u ime fetišizirane imperijalne vlasti spremni milijune ljudi poslati na klaonicu, jedno je carska i generalska logika »u omjeru jedan naprama dvjesto hiljada...iz ptičje perspektive«, u kojoj čovjeka ni nema, a nešto posve drugo je logika roba i paupera kao žrtve. Pobuna robova protiv krvoprolića moguća je svijetla točka: povijest onih koji za svoje interese pokreću ratove i povijest žrtvovanog robija - to su dvije različite i nespojive historije.

Prvi dani apokalipse, panika i politika puna rodoljubnih nada otvaraju se rečenicama koje obaraju tekući »podobni« žurnalistički falsifikat, po kojem je nova kraljevina SHS nastala kao »narodna revolucija«. To u Hrvatskoj pišu isti oni koji su tijekom rata pisali hvalospjeve Habsburškoj Monarhiji. Raskrinkavajući tu laž, K. reminiscira o Srbiji prije Bregalnice, o Vladimiru Čerini i tzv. jugoslavenskoj omladini, koji su pali žrtvom »vidovdanske fraze« i ispraznog, rasističkog »kulta nacionalne energije«, a u sukobu s realpolitičkim »ideolozima i kameleonskim kreaturama«. Čak se i Hrvatsko-srpska koalicija ponijela izdajnički, glasujući poslušno Pešti ratne kredite. S otrovnim cinizmom K. secira razne naše »značajeve« koji su oduševljeno bili pozdravili rat protiv Srbije, da bi poslije propasti Austrije, kao »društvene krabulje« gradili svoje korupcionaške karijere pod srpskom egidom nove države.

Medaljon O prolaznoj slavi i o legendarnom kozačkom kopitu porazno razlaže oholi mentalitet bivših austrijskih časnika, natopljen snobovskim pseudoaristokratizmom i pompom carske vojske kao najvećim vrijednostima. Nakon hladnokrvnog zapovijedanja pokoljem, to su sada ustrašene i potrošene ništarije i prosjaci, ili su se pretvorili u srpske oficire u nekoj »ušljivoj arnautskoj garnizoni«, služeći vojsci koju su još do jučer prezirali. Iz stupidne »ratničke« solidarnosti, takvi tipovi plješću do zanosa Vrangelovim kozacima u koje su još nedavno pucali, kad ovi izvode svoje jahačke točke po našim provincijskim cirkusima.

Gotovo dramolet po svom dijaloškom obliku, tekst U sjeni genijalnog biskupa prezentira nam razgovor između Mladića i Sjene, pred zgradom Sveučilišta u koje su se, prije odlaska na frontu, smjestili mobilizirani madžarski seljaci. Mladić ih u svom pseudoidealnom nacionalizmu mrzi: Sjena, naprotiv, alter ego tako čest u Krleže, vidi u njima nesretne ljude koji su nevini osuđeni na smrt. U pozadini prizora rasvjetljava se idealna alegorija Hrvatske s gorostasnom figurom Strossmayera, koji poput donatora u ruci drži katedrale, galerije, akademije itd. Mladić snatri velikog mecenu koji je stvorio »hrvatsku civilizaciju« protiv tih Madžara; Sjena, pak, odgovara kako ne vidi ništa, jer nije to hrvatska stvarnost, nego bijeda, bolest i zaostalost. Nacionalne mitomanije neće spasiti ni Hrvate ni ove Madžare, svi će poginuti »za tuđe dividende«.

Karolina slatko dijete, žena Hanibala Smionog, noveleta koja skicira još jednu od Krležinih »negativnih junakinja«: one su gotovo beziznimno moralno dubiozne. Ne videći razlike između divljačkog i civiliziranog stanja, jer ženka pripada pobjedniku, K. pripovijeda o sretno udanoj Karolini, supruzi austrijskog časnika, kojemu je po činu pripadala i kočija kao simbol statusa. On je poginuo u Srbiji, a Karolina se sretno preudaje za pobjedničkog srpskog pukovnika: njemu uz čin također pripada kočija, te se ona u njoj i dalje zadovoljna vozi. Noveleti je u izdanju iz 1957. dodan dijaloški Plaidoyer za Karolinu u obliku epiloga, u kojemu neimenovani sugovornik autoru predbacuje nihilizam i gaženje po eventualnim čistim osjećajima, ali pisac ipak radije ostaje pri svom stajalištu sumnjičavog »moralnog zanovijetala«.

Cijelu sekvencu kruni Finale. Pokušaj pedesetvjekovne sinteze. Krležin dramatičarski nagon prelio se preko granica naracije u kratak ali punokrvan kazališni prizor, kojega tehnologiju znamo iz Hrvatske rapsodije i Legendi, kako bi prikazao jedan vječiti streljački rov u kojem se gine, ubija, vješa, karta, pije i moli, a svako pitanje o čovječnosti lomi se o ludilo ratom poživinčenih stvorenja. Užasnuta autorova svijest konstatira kako se ta krvava condition humaine perpetuira bez nade da ikada prestane.

Otkrivajući se jasno kao ogorčeni protivnik rata i kao čovjekoljubiv moralist unatoč svomu nesmiljenom literarnom cinizmu, K. je grozdom tekstova pod naslovom Deset krvavih godina doista ispisao uvod u gotovo sve motive što će ih potom razviti u istoimenoj knjizi.

Ni. Pk.