Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»DIJALEKTIČKI ANTIBARBARUS«, Krležin polemički spis objavljen u Pečatu, 1939, knj. II, br. 8-9. U hrv. kulturnoj tradiciji antibarbarus je zapravo, jezični priručnik u kojemu su popisani, opisani, opovrgnuti i zamijenjeni izrazi koji ne odgovaraju normi knjiž. jezika. Starim Grcima svi su stranci bili barbari, a riječi koje su iz njihovih jezika prodirale u grčki - barbarizmi. Boreći se uporno, još od svojih prvih polemika, protiv svih oblika »barbarstva« u hrv. kulturi uopće, na ljevici posebno, K. svoj spis iz 1939. objavljuje kao početak jednoga idealnog »antibarbarusa« in dialecticis: vodiča koji će – po njegovu mišljenju - razgraničiti pravu, gipku, djelotvornu dijalektičku misao od mutnog, tromog, pokornog (»antidijalektičkog«), sluganskog dogmatizma - »barbarstva«. Toga nisu svjesni ni sami Krležini oponenti koji, u odgovorima na spis, govore o Krležinu »barbarstvu« u odnosu na još nježnu i u svemu nesazrelu, »jedino ispravnu« pojavu angažirane, tzv. socijalne literature.

Dijalektički antibarbarus, kao polemički spis, ostao je sve do ponovnog objavljivanja (prvo »nepovlasnog«, neposredno nakon Krležine smrti, u beogradskoj Književnosti, 1982, 2-3, a zatim u Sabranim djelima, Sarajevo 1983) gotovo obavijen legendom: o njemu se govorilo kao o vrhuncu Krležine britke i neodoljivo razorne polemičke vještine; kako je vrijeme brzo prolazilo, u njemu se, pretežno nepoznatu i nepročitanu, želio naći i neki zametak disidentstva; ili bar mogućnost povezivanja Krleže s mnogim kritičarima lijevog pokreta, osobito nakon II. svj. rata. To je pogrešno, jer K. je stalno pripadao ljevici, i kad je najžešće, kao i u Dijalektičkom antibarbarusu, polemizirao s njom, upravo s njezinim službenim predstavnicima. Kako je sam rekao, »tajanstvena snaga kobne fraze o ,svetim stvarima‘ domovine, boga, uvjerenja ili principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila«. (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb). Dijalektički antibarbarus upravo je takvo nastojanje da se strašilo apsolutne, slijepo pokorne partijske discipline detronizira i izbaci iz prakse lijevog pokreta. U tome je disidentstvo Krležina djelovanja uopće.

Formalno, Dijalektički antibarbarus je literarna polemika, sa svojim posljedicama politička; u biti, to je sukob između iznimne nadarenosti i svakodnevne, banalne prosječnosti u vlastitome (političkom) taboru. Antagonisti pripadaju istom pokretu, bore se za iste ciljeve. K. je svjestan svojega talenta; netalenti i polutalenti s kojima polemizira zapravo su polit. radnici s literarnim ambicijama. Oni bi, kako je S. Lasić točno primijetio mnogo lakše pristali na političku nego na estetsku kritiku svoje literarne, upravo paraliterarne djelatnosti. Ali, K. misli prije svega da se ni jedna ideja, pa ni lijeva, ne promiče lošom literaturom, i da bi zainteresirani mnogo više koristili kad bi o pitanjima čovjekove borbe za bolje, govorili tekstovima jasnim i preciznim. U Banketu u Blitvi I-II (Zagreb 1938-39), u doba kad je objavljen Dijalektički antibarbarus, K. »samokritički« kaže: »Istina je sve ono što čovjek osjeća da je neuputno izgovoriti, da je neoportuno izreći (...). Ima li uopće kakve koristi od izgovorenih istina? Nema, jer za istinom kao takvom već su vjekovima raspisane tjeralice.« I za Dijalektičkim antibarbarusom odmah je raspisana takva tjeralica koja je dovela do potpunog razmaha onoga što se i danas zove »sukob na ljevici«, a traje, prema Lasiću, 1928–52, po drugima mnogo manje; po samom Krleži sukob je počeo negdje oko 1925.

Zamišljen u sam osvit rata, zaglušen survavanjem događaja, (Pečatov dvobroj datiran je prosincem 1939, a časopis je, zapravo, do čitateljstva dopro tečajem siječnja, 1940), Krležin je spis, kako i sam kaže, nastao »na međunarodnom pogrebu naše civilizacije, usred sablasne kadaverizacije svega što se zove moral i istina, u tom rastvornom ostrvljivanju drugarstva i simpatija...« U tako sablasno ocrtanim trenucima »ta lavlja rika grmljavine kojom zagrmje deeuropeizirana Evropa, smrtonosni taj potres nije u čitavome nizu naših lijevih časopisa rodio ni jedne jedine misli, ni jedne jedine emocije, ni jednog jedinog retka, osim dosadnog niza pamfleta: kako Krleža izdaje trockistički časopis, sa trockistima, sa Jeftićevim glasačima i s moralnim mrtvacima koji se nalaze na ,drugoj strani‘ barikade, to jest na onoj protiv koje Izraz i Mlada kultura, Naša stvarnost i Umetnost i kritika - jalovo prolijevaju svoju slabokrvnu tintu.«

Za poznijeg čitatelja, koji ne zna (ili ne reagira adekvatno na njih), sve datacije ovog tada, u tadašnjem partijskom žargonu sudbinski datiranog teksta (trockistički, Jeftićev, »druga strana barikade«, Izraz, i svi ostali nazivi tadašnjih lijevih časopisa), za tog čitatelja ostaju zatvoreni i tekst i mogućnost spoznavanja: u čemu je bila njegova privlačnost i njegova toliko godina ni u kakvu sumnju nedovođena ubojitost. S toga istog motrišta shvatljivija je čak vrijednost drugih Krležinih polemika: npr. one s J. Bachom ili knjige Moj obračun s njima (Zagreb 1932). Svakako, Dijalektički antibarbarus je među Krležinim polemičkim istupima i najgorči, i najviše natopljen dubokom sjetom. Razlozi su jasni. Polemika s tzv. lijevim književnicima odvijala se, intenzivno, već od Hermannova nasrtaja Quo vadis, Krleža? (1933). Neposredno prije smrti, K. je u Promemoriji istraživačima tzv. »sukoba na ljevici« (1980; u knj. Dijalektički antibarbarus, Sarajevo 1983) ustvrdio: »Ne može se reći da je stvar tu počela. Animozitet spram mene bio je pothranjivan od strane ljevice već nekoliko godina prije toga: da dočekujem proletere s reketom u ruci, da mi je stan magazin parfema itd.« Sve je to, dakako, u skladu s poimanjem da pjesnik radničke klase treba, doslovno da živi njezinim životom; pa i da piše načinom koji je toj publici najbliži i najprijemljiviji. Po svoj prilici je i bujna, razmetljiva, pučkom čitaču nedohvatna Krležina stilistika, unatoč svojoj fascinantnoj ljepoti (možda čak upravo zbog nje), bila od socijalnih purista (i tamošnjih »antibarbara«) doživljavana kao suvišan luksuz. Otuda Krležina tuga: što se nesporazum pothranjuje i produbljuje upravo na onoj strani gdje mu je najmanje mjesto. Krležin portret Ognjena Price (jednoga od glavnih antagonista u Dijalektičkom antibarbarusu) iskazan je u poglavlju: »Na početku to je bio još dobroćudan i mili čovjek, za koga znam od naše rane mladosti da je idealist, idealist naime u Marxovom predfojerbahovskom smislu, dijalektik, marksist, matematičar, površan malčice kao pravi mladi profesor, čovjek nevin i pošten, pozitivan i dosljedan, mladić na početku života, kome su ukrali sedam punih godina života, te je tako zakasnivši na onaj neobično brzi voz prve zrele mladosti, ponovno osvanuo u našem krugu kao čovjek malko umoran, duhom odsutan, više u trci za mladošću nego prisutan u stvarnim, političkim ili kulturnim razgovorima«, da bi na kraju zaključio: »A gle! Što se tu nagomilala jedna masa mračnog, moralno problematičnog materijala, u okviru jednog jedinog njegova članka...« itd. Pitanje je za Krležu, dakle: kako je moguće da ljudi tako pozitivni, u biti bezazleni, koji su i sami pretrpjeli udarce i nepravde, postanu tako okrutni i bezobzirni goniči koji mašu besmisleno ishitrenim optužbama? Nije moguće da je to u korist iste ideje za koju K. vojuje već godinama! Ako je sve posljedica uvrijeđenih taština, onda treba jednom, nemilosrdno i bezobzirno, udariti po onima koji su kadri pristati na takve uloge. I četiri desetljeća nakon tih zbivanja K. čudeći se navodi u svoju obranu niz istupa od kojih se ni jedan, doslovno ni jedan, ne može podvesti pod članke Zogovićevih, Pricinih ili bilo kojih optužaba: 1933. Podravski motivi; 1934. časopis Danas; 1935. Evropa danas; 1936. Balade Petrice Kerempuha; 1937. i 1939. zapljena knjiga Eppur si muove i Deset krvavih godina; 1938. Na rubu pameti; 1938-39. Banket u Blitvi I—II. »Po Radovanu Z. Na rubu pameti je karikatura moskovskih procesa. A Banket je pamflet protiv SSSR-a i njegovih rukovodilaca. Na kraju Pečat 1. I 1939 - 1. IV 1940. Dijalektički antibarbarus kao rezime.« Čudno je da se K., nakon tih rečenica, pita za razloge. Optuživali su ga ljudi ogrezli u politiku, ali i puni literarnih ambicija; ljudi uvjereni da je pobjeda, uđe li samo SSSR u sukob, tu, pred njima; i oni će se mirno posvetiti izgradnji socijalističkog raja i pisanju svojih pokorno zanosnih sastavaka. Stvaranje legende oko Dijalektičkog antibarbarusa bilo je potpomognuto objektivnim okolnostima. Sredinom 1945, kad K. kao čovjek koji je rat proveo u šutnji i skrivanju, ulazi ponovno u javni život i piše Književnost danas, njegovi preživjeli antagonisti nalaze se na najvišim položajima, a bili su tako nemilosrdno ismijani i karikirani u Dijalektičkom antibarbarusu. God. 1948. nekadašnji protivnici, tada upravo svemoćni uglednici, bili su redom odstranjivani. Ni u toj situaciji objavljivanje Dijalektičkog antibarbarusa ne bi - po Krleži - »odavalo dobar ukus«. Omraženog Zogovića publika bi tako rado gledala i u Krležinoj razornoj persiflaži; ali, to više nema smisla jer Zogovića i ostale pomela je povijest, a ne polemika. Za razliku od ostalih Krležinih polemika, ova iz Dijalektičkog antibarbarusa osobita je jer se vodi oko knjiž. pitanja, ali svima je jasno da iza njih postoje mnogo konkretniji problemi. Krležini protivnici jesu izborili pobjedu u ratu, ali da je K. ipak imao pravo, pokazao je rasplet 1948. U poratnom razdoblju sukob poput Dijalektičkog antibarbarusa nezamisliv je. K. je na takvim pozicijama da piše »direktivni« (!) ljubljanski referat. (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, Republika, 1952, 10-11). Da to nije mnogo povoljniji položaj, pokazat će i njegova skepsa prema tom i sličnim istupima.

LIT.: S. Lasić, Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, Zagreb 1970; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, Zagreb 1989.

I. Fš.