Dnevnik

traži dalje ...

»DNEVNIK«, skupina Krležinih tekstova koji u zasad poznatom opsegu potječu po autorskoj dataciji iz razdoblja od veljače 1914. do rujna 1977, a sabrani su prvi put u petosveščanom Dnevniku (SDMKO, Sarajevo 1977). To izdanje, prema Napomeni, »obuhvaća sve do sada objavljene Krležine memoarske zapise i ostale tekstove neodvojivo povezane s njima«. U Dnevnik ipak nisu ušli oni tekstovi što po autorskoj atribuciji (u naslovu, podnaslovu ili napomeni) prigodom njihova prvoga ili naknadnoga samostalnog objavljivanja Krležinu dijarijskom korpusu nesumnjivo pripadaju, tiskani prvotno kao dnevnički fragmenti ili zapisi (uglavnom u Republici), a onda redigirani kao eseji (uglavnom u Esejima, SDMKZ): O Erazmu Rotterdamskom (fragment dnevnika iz 1942, objavljen u Republici, 1953, 1, pa kao samostalan tekst u Esejima I, 1961), O Paracelzu (1942,1955, 1962), Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji (1942, 1956, 1963), F. T. Marinetti (1943, 1956, 1962), Aldo Palazzeschi (1943, 1956, 1962),Paul Valéry (1943, 1956, 1962), Varijacije na medicinske teme (1943, 1956, 1962), Razgovor o istini (1942, 1957, 1963), O društvenom nagonu (1942, 1957, 1963), Sociologija i socijalizam (1942, 1957, 1963), O bogu (1942, 1957,1963), Ideje (1942, 1957, 1963), Magistra vitae (1940, 1967, 1972), O historiji historije (1940, 1967, 1972), O poeziji (1940, 1967, 1972), Varijacije na temu o subjektu (1940, 1967, 1972) i Misao kao takva po sebi i o sebi (1940, 1967, 1972). Samostalnim cjelinama treba smatrati i one u Dnevnik integrirane tekstove koji imaju memoarski a ne dijarijski karakter. Oni s dnevničkim tekstovima čine cjeline: Prije trideset godina (1917-1947), Pijana novembarska noć 1918, Eppur si muove (1919-1938-1961), Stiže pramaljeće godine 1922, Premijera »Golgote« 3. XI1922. i Jedno pismo iz godine 1922. To se ne bi moglo reći za tekstove Iza kulisa godine 1918, Razgovor o Brest-Litavsku (1918), Kalendar jedne bitke godine 1942, pogotovo pak ne za Zapise iz godina ... 1917, 1918, 1933, 1940. i 1943. Već je prigodom prvog izdanja cjeline Davni dani (1956) u bilješci kazano kako »probrani i komponirani u zaokruženu cjelinu«, premda prethodno objavljivani, fragmenti »poprimaju karakter definitivnog, prema tome novog, originalnog djela«, što se odnosi i na cjelinu Djetinjstvo 1902-03, a onda i na posthumno publicirane Zapise sa Tržiča (Sarajevo 1988) koji vremenom bilježenja (1965-77) proširuju i zaokružuju Krležin dijarijski korpus. Prema autorskom dnevnom datiranju može se pretpostaviti da je Krleža vodio dnevnik 1914-21,1942-43,1958, 1961,1965, 1968-69,1976-77. O prekidima u bilježenju govori i autor (»Pišem dnevnik poslije duge stanke od nekoliko godina«, lipanj 1942). Ima, međutim, i formalnih indicija o dnevničkim zapisima iz godina koje poslije kao »dnevničke« nisu ovjerene. Tako je tekst Na grobu Petra Dobrovića, prvotno opisan kao »fragment iz dnevnika 14. III. 1946.«, ukomponiran u dnevničke zapise 1942, a Izlet na omladinsku prugu Brčko-Banovići (Fragmenat iz dnevnika od 5. novembra 1946), objavljen kao i prethodni 1952, nije uopće ušao u Dnevnik. Krležini su dnevnički tekstovi gotovo bez iznimke objavljeni nakon 1945; knjiga Uspomene najavljena 1938 (DMK BNP) nije izašla. Razmak između datuma zapisa i vremena objavljivanja kreće se od nekoliko desetljeća, kada je riječ o »davnim danima«, do nekoliko godina, kada K. početkom 70-ih objavljuje fragmente dnevnika iz 60-ih. Budući da je poznato, ali još znanstveno neistraženo, koliko je autor skoro sva svoja djela podvrgavao redigiranju, manje ili više radikalnomu, mijenjajući tekst ponekad od izdanja do izdanja (npr. Izlet u Rusiju, Na rubu pameti, Banket u Blitvi, Zastave), ne iznenađuje što je takvu praksu primjenjivao i kao dijarist. U načelu se može pretpostaviti da općenito vrijedi napomena kojom je popraćeno Djetinjstvo 1902-03 (SDMKZ, 1972): »Tekst ovih zapisa autor je za ovo izdanje pregledao i djelomično preradio«. Time je posredno dodirnut krupan problem, koji nipošto nije samo tekstološke naravi. Težište mu je genološko: kritičko razmatranje Krležinih postupaka dovest će nužno do zaključka da se za tekstualne zahvate u fikcionalnim djelima nameću drukčiji kriteriji nego za skupinu nefikcionalnih, ekspozitornih (teorijskih, reportažnih, memoarskih) tekstova. U fikcionalnim strukturama zbog promjena dolazi, u načelu, samo do pomaka koji, za znanstveni pristup, zadiru u hermeneutičku problematiku, a promjene u memoarskim i srodnim djelima, ako se te promjene tiču građe, tj. obavijesti, uključuju često vrlo složenu problematiku autentičnosti zapisa. Pitanja verifikacije i falsifikacije tekstualnih iskaza (u spoznajno teorijskom smislu tih pojmova) u takvim će slučajevima primarno zaokupiti pažnju kritike. Produžetak te problematike sadržan je u pitanju da li se, s obzirom na spomenutu Krležinu praksu, tekstovi koji su u izvornom obliku nastali odavno i koji su pri pripremanju za tisak možda i znatnije promijenjeni mogu uopće još smatrati autentičnim svjedočanstvima o prošlosti navedenoj u datiranim odlomcima. U kritici se ponekad čuje mišljenje da u Krleže godina prvog objavljivanja u svim slučajevima obvezuje ne samo bibliografe nego i interprete, tj. da npr. Davne dane treba u načelu držati djelom koje je nastalo 50-ih godina, a ne za I. svj. rata, bez obzira na autorovo datiranje. To je shvaćanje, izneseno apodiktično, iz više razloga prijeporno, a ponegdje posve neadekvatno. Prije svega zbog toga što pretpostavlja kategoriju autentičnosti koja ionako nije potpuno primjerena naravi upravo Krležine dnevničke proze. Vezivanje djela uz datum objavljivanja implicira, na temelju hipoteze o bitnim promjenama u tekstu, da su te preinake važnije od onoga što je izvorno postojalo. Jer ako te promjene nisu dominantne, nije utemeljena tvrdnja da su Davni dani djelo šezdesetogodišnjaka. Da je na tu knjigu primjenjiva navedena piščeva klauzula o redigiranju, posve je sigurno; ona zacijelo nije iznimka u autorovoj književnoj praksi. Međutim, spomenuto shvaćanje pokazuje svoju nepromišljenost primijeni li se kriterij razlike između pojedinih objavljenih redakcija. Ono ne odgovara na bitno pitanje: kakav je odnos između pojedinih redakcija ili verzija (editio princeps, kasnija izdanja, eventualno editio definitiva) s obzirom na autentičnost, dakle na okolnost da se autorovo mentalno stajalište stalno pomiče i stvara nove odnose s cijelim složenim pov. i knjiž. kontekstom razdoblja u kojemu se knjiž. zahvati zbivaju. S obzirom na znatne promjene u opsegu, kompoziciji i stilu problem relativne autentičnosti nameće se npr. u novijih izdanja Izleta u Rusiju, djela koje bi se na temelju rigorozne primjene tekstualnih kriterija moralo smatrati donekle knjiž. radom iz 50-ih godina. No kao što Izlet u biti ostaje djelom iz 1926 (odn. pojedini njegovi dijelovi tekstova iz ranijih godina), tako i Davni dani imaju pravo na to da se čitaju kao glas iz datiranog vremena - ako ne želimo insinuirati posve nehajan ili čak manipulativan odnos prema tekstovima i iskustvu prikazanu u njima. Ti se zapisi mogu smatrati djelom mladoga Krleže: po intelektualnoj srži, po općem obzoru duhovnih interesa, po nizu specifičnih motiva (koji se očituju i u tada publiciranim tekstovima) i napokon po stilskoj fleksibilnosti karakterističnoj za to razdoblje. Međutim, dnevnici su uvijek samo uvjetno svjedočanstvo, jer predmet diskursa, u svih dijarista svijeta, žele li oni to ili ne, odgovara jednoj inteligibilnoj stilizaciji, koja tekst izdiže nad razinu naivnog dokumenta. Na posve je pak drugoj razini problem koji nastaje time što čitatelj dobiva tekst u vrijeme koje je daleko od vremena navedena u kronologijskim podacima djela: pitanje različitih vremenskih i iskustvenih obzora problem je teorije recepcije a ne personalne poetike. Pouzdanost i provjerljivost pojedinih podataka (činjenica) u dnevnicima Krležina tipa ionako nije bitna komponenta; a u mnogim zapisima iz godina 1942. i 1943, koji opisuju snove (stvarne ili fiktivne?) pa su primjer oniričke književnosti, kriterij dokumentarne autentičnosti postaje potpuno irelevantnim.

Prema Davnim danima primjenljiv je postupak djelomične provjere pov. supstance, postupak zanimljiv za čitatelje koji u dnevničkom tekstu traže prije svega konkretne pov. elemente. Usporedba između djela objavljenih u tom razdoblju i dnevničkih zapisa pokazuje da su neke središnje misli dijarista uvelike istovjetne s nazorima iznesenima u publiciranim člancima. Naknadna »stilizacija« dnevnika, ako je uopće u relevantnoj mjeri provedena, potvrđuje, dakle, u mnogočemu samo uvide koji su se mogli steći na temelju Krležine publicistike iz onoga vremena. Tako, npr., mnoge prosudbe o suvremenoj umj. kulturi, rasute po stranicama dnevnika, uglavnom, odgovaraju tendenciji koju zastupa prvi Krležin književnopolemički manifest, Hrvatska književna laž (Plamen, 1919, 1). Posebno treba istaknuti autorov stav prema radikalnim modernizmima, o kojima je - premda je u svojoj knjiž. praksi i sam bio sklon inovacijama - sudio pretežno negativno, svakako već tada, a ne tek nakon četrdesetak godina. Drugi je primjer, s udaljenoga područja, tekstualna razrada iskustava stečenih potkraj 1917. u Uredu za pomoć postradalima u ratu. Zapis Iza kulisa godine 1918\ dio kompleksa Davnih dana, ali publiciran mnogo kasnije (Republika, 1967, 7-8), govori o sudbinama ratnih udovica i o materijalnoj bijedi molitelja na način koji isključuje svaku sumnju u autentičnost (u pov. autentičnost, bez obzira kada je rukopis priređen za tisak): dovoljno je usporediti taj zapis s dvama novinskim člancima, objavljenima 1917. u Zagrebu (Kako stanuje sirotinja u Zagrebu? i Narod gladuje), koji sadrže posve istu građu, samo u konvencionalnijoj publicističkoj fakturi. Posrijedi su, zapravo, varijante intencionalnog teksta, koji se može suponirati. I u tom pogledu Krležini dnevnici nisu iznimka u dijarijskoj književnosti. Iz posljednjih je stoljeća poznat znatan broj književničkih dnevnika (Leopardi, Gide, Kafka, Frisch i dr.), koji su poslužili kao neka vrsta sabirališta misli, skica i provizornih verzija, svakako kao tekstualni korpus koji je u odnosu bliže i dalje srodnosti prema određenim objavljenim djelima.

Teorijsko-tipološko i književnopovijesno određenje Krležinih dnevnika zahtijeva pogled na evr. tradiciju te tekstualne kategorije. Kao teorijski konstrukt dnevnik je, u načelu, jedna od nefikcionalnih vrsta pismene komunikacije, s otvorenim, nestabilnim odnosom prema standardnim predodžbama o knjiž. karakteru teksta. I u slučaju neosporive knjiž. intencije dnevnik je po svojoj naravi tekstualna vrsta s minimalnom predeterminacijom, a to ujedno znači s bitnim udjelom kontingencije u generičkom smislu. Jedine su mu konstante: diskurs subjektivnog iskustva (iskazan većinom u prvom licu jednine), tako da se kao izvorište iskaza u načelu može pretpostaviti empirijski a ne transcendentalni subjekt; i, kao drugi faktor, organizacija diskursa na temelju manje ili više strogo provedene kalendarske (kroničarske) sheme. Okosnicu tekstualne vrste »dnevnik« prema tome tvori subjektivna svijest suočena s kontingencijom iskustva u linearnom vremenskom protoku. Povijesni uvid u tendencije evr. dijarijske književnosti pokazuje da se gl. smjernica u onom korpusu tekstova koji se može smatrati relevantnim s literarnoga gledišta očituje u razvoju od pretežno kroničarsko-informativne funkcije dnevničkih zapisa do iskazivanja misaone i emotivne subjektivnosti, u obliku esejističkih razmatranja i psihološke introspekcije. Put te vrste književnosti u evr. epohama od renesanse do današnjice vodi, dakle, uglavnom od manje-više naivnog objektivizma u privatnim bilješkama o osobnim iskustvima i pov. zbivanjima u suvremenosti do internalizacije diskursa, koja slobodno spaja vrlo raznorodne kategorije, npr. historiozofski sud s krajnje osobnim psihogramom. Određeno zanimanje za totalitet osobnog iskustva očituje se, uostalom, već u ant. kulturi, gdje se mogu naći počeci dnevničarstva. Tako je npr. filozof Sinezije iz Kirene (oko 400. god.) nabacio zamisao da bi bilo potrebno uz zapise o događajima koji se zbivaju u javi voditi i dnevnik o snovima, i tako pružati uvid u onu drugu, zagonetnu stranu svijesti. S obzirom na znatan udio oniričke građe u pojedinim razdobljima Krležine dnevničke prakse, u tom je podatku sadržana neobična anticipacija. Razmjerna mobilnost intelektualaca, prije svega u jeku gotovo obveznih studijskih putovanja u središta kulture drugih zemalja, potakla je pisanje dnevnika u doba renesanse i baroka. Istaknut je primjer Montaigneov dnevnik s putovanja po Njemačkoj i Italiji. Velika je epoha dijarijske književnosti, dakako, XVIII. st., razdoblje u kojemu se u punoj mjeri potvrdio novovjekovni individualizam, posebno u mentalitetu sentimentalizma, sklonom subjektivizmu, a osobito introspekciji. Rousseauova autobiografija sugestivan je primjer onoga shvaćanja individualnosti kakvo se očituje u mnogim dnevnicima onoga vremena.

U toj epohi počinje tradicija modernog dnevnika, koji uvelike gubi kroničarski karakter i memoarsko-informativnu ulogu, a sve više postaje poprištem intimne misaonosti. U isti mah jača sklonost izrazitoj literarizaciji dnevničkih zapisa, kojima autori povjeravaju svoj unutarnji spoznajni i emotivni razvoj, dakako u vremenskom protegu, ali bez stroge kronološke obveze. U Francuskoj se od vremena romantizma za taj tip dnevnika uvriježio naziv »journal intime«, osobito s obzirom na dijarije B. Constanta, Stendhala i Amiela. U Njemačkoj su Hebbelovi dnevnici značajno svjedočanstvo te vrste. Prividan je paradoks (vidljiv upravo u Hebbelovim zapisima) da intimnost ide ukorak s literarizacijom u komunikativnom smislu: mnogi dnevnici nastaju s namjerom da budu spremište piščevih poruka javnosti, dakle iskaz prividne intimnosti, diskurs koji oblikuje obavijesti što mogu poslužiti kao građa za stvaranje predodžbi o autoru u svijesti čitalačke publike. U XX. st. još je naglašenija sklonost knjiž. (žanrovskoj) institucionalizaciji dnevnika, okolnost koja je u korelaciji sa slabljenjem stroge regulativnosti u praksi ophođenja s tradicionalnim knjiž. vrstama. U epohi u kojoj »otvorenost«, namjerna neodređenost, sve više obilježava odnos prema baštinjenim normama, dnevnici mnogih autora (Gide, Valéry, Musil, Kafka, V. Woolf, Camus, Saint-Exupéry, Ernst Jünger, Mauriac, Gombrowicz, Pavese, Frisch i dr.) usprkos različitim misaonim i knjiž. orijentacijama svjedoče o zajedništvu u osnovnoj sklonosti da se dnevnik utemelji kao stalan oblik intelektualnoga knjiž. diskursa, koji će, uz svoju funkciju egzistencijalnog seizmografa (funkciju posebno očitu u Kafke, koji se svojim dnevnicima nije obraćao javnosti), sadržavati protokole kritičke svijesti i biti neka vrsta vježbališta za nove knjiž. projekte. S obzirom na moguća težišta u praksi posljednjih dvaju stoljeća nameće se tipološko razvrstavanje po uvjetnom kriteriju subjektivnosti/objektivnosti: većina teoretičara nefikcionalne proze polazi od podjele na privatne kronike, na komentare uz aktualna zbivanja na različitim područjima društvenog života, od polit, do umj., i napokon na egzistencijalno-filozofske zapise, u kojima se aktualno povijesno promatranje pomiče prema historiozofskom razmatranju. Toj, dakako također uvjetnoj, klasifikaciji mogu se pridodati kategorije tekstualno-generičkih ekvivalenata: prvom tipu odgovara reportažna bilješka, drugom aktualistički esej, a trećoj je vrsti primjeren filoz. traktat. Spomenuta tipologija, međutim, dopušta i diferencijaciju na temelju »glasova« koji ravnaju diskursom: od autentičnoga govorenja autorova razlikuje se, u načelu, inteligibilni iskaz, koji se u dnevničkoj praksi najviše udaljuje od subjektivnog opažanja te često teži prema gnomskom izrazu. Ekstremni su primjeri dnevnički odlomci koji se mogu smatrati nizom aforizam a. Donekle odvojeno može se razmatrati pitanje individualnih ili drugih poticaja za pisanje dnevnika. Najčešći su motivi stvaranje dokumentacije i memoarske građe, dakle konzerviranje prošlosti radi provjere sjećanja; zatim osobni psihološki pokus, kojemu bilježenje oscilacija u raspoloženjima, sudovima, sklonostima i dr. služi kao metoda za stvaranje psihograma i sociograma o susretu ličnosti sa životnim ambijentom u određenom vremenu; i, naposljetku, zamisao da se autor okuša u osvajanju knjiž. tla bez tradicije, npr. u stvaranju proze bez zadanih postupaka i granica, u iskušavanju modaliteta koji bi mogli eventualno poslužiti kao polazište za pisanje nekoga teksta druge vrste.

Teorijska razmatranja potvrđuju da K. ni u jednom razdoblju svoje dnevničarske aktivnosti nije pošao od unaprijed utvrđena modela dijarijskog pisma, nego da je uvijek bio sklon spajanju različitih tipova zapisa - i to ponekad u zanimljivoj, neobičnoj konfrontaciji raznorodnih diskursa, tako da upravo ta praksa njegovim zapisima daje pečat originalnosti. Po tome se ističu osobito Davni dani. (Razmjerna istovrsnost postupaka očituje se pak u zapisima iz 1943, koji su uvelike »onirički dnevnik«, bez znatnijih iznenađenja, okolnost koja se može tumačiti kao posljedica životnih prilika što su autoru nametale određene knjiž. taktike, a bez sumnje jedva kao pokušaj da se osobnim iskustvom ispuni zahtjev spomenutog ant. filozofa.) Općenito se može ustvrditi da Krležini osobni zapisi gotovo bez iznimke teže tipu književnog dnevnika, tj. teksta koji u načelu računa s recepcijom u javnosti pa stoga izbjegava marginalne podatke posve privatne naravi. Efemerne anegdote, koje K. ponekad bilježi, većinom ipak sadrže elemente kulturnopovijesne poente. Način na koji on provodi selekciju u svom iskustvenom svijetu pokazuje nesklonost prema onoj vrsti intimnog dnevnika koji je usmjeren psihografski, introspekcijski. Poniranje u osobni psihički život (koje je, usprkos svim svjesnim iii podsvjesnim »stilizacijama«, tako naglašeno u Gideovim, Mannovim i Kafkinim dnevnicima) očituje se rijetko, tek u zamecima, bez ikakve šanse da se razvije u dominantnu značajku. Krležine temeljne knjiž. karakteristike, njegov polemičan stav i sarkastična dikcija, u suprotnosti su s načelom naivno-bezobzirne agresivnosti i autoagresivnosti Rousseauova kova. Dnevnik Amielova tipa pretpostavlja vjeru u paradigmatičnost individualnoga duševnoga kozmosa i u princip individualizma uopće. Krležina sklonost da rasuđuje u pov. relacijama ne vodi doduše razaranju ili negiranju ličnosti (jer se tome suprotstavlja jaka estetska komponenta Krležine osobitosti), ali vodi ironijskom relativizmu, koji fungira poput brane protiv nesputane subjektivnosti.

Dnevnici, a osobito zapisi kasnih godina, ne isključuju intimni doživljajni svijet, ali ga pretežno prikazuju u impresionističkom poentilizmu, koji osobnu senzibilnost prepušta ugođaju, intenzivnom trenutku. »Svitanje. Oko četiri ujutro. Još uvijek nad nama noć. Crno u crnom, bez svjetiljaka. Kratki spoj na Gvozdu, u Visokoj i Demetrovoj. Voštanica jedini izvor svjetlosti. Crna šuma, crni krovovi, crni toranj na crnom nebu. Gluhonijemo svitanje.« Tako počinje zapis 9. rujna 1967. Sljedećega dana slično: »Tužna nedjelja. Podne, sirene, kucaju satovi, mirišu ruže. Rimbaud. ,Une saison en enfer‘. Još uvijek Baudelaire.« U jesen iste godine (15. studenoga) usred polit. razmatranja najednom se snagom osjetilne neposrednosti nameće ugođaj: »Dramatsko predvečerje, tamnomodro, narančasto nebo. Saharski vjetar nosi i odnosi pune vreće lišća, veselo, bezbrižno.« Međutim, Krležina impresionistička senzibilnost, neobično važna komponenta cijeloga njegova stvaralaštva, ne vodi tome da se tijelo i svijest pretvore, kao u nekih knjiž. impresionista, u neku vrstu impersonalnog registratora. Vlastita ličnost, koju dnevničar nerado podvrgava analizi, očituje svoju ekstravertiranost u knjiž. postupku koji impresionistički kompleks osjetilnog trenutka pretvara u jezični kolaž, pun raznorodnih naboja. Jedan od najčešćih postupaka sučeljava neposredno, sintaktičkom jukstapozicijom, privatni trenutak i pov. kontekst (u određenoj paradigmi). Tako u zapisima iz »maja 1968« (25. V.) čitamo: »Reuma. Bolovi u desnom ramenu, aritmija, sve nelagodniji osjećaj nesigurnosti, traženje bezbolnog položaja u horizontali. U Parizu potpuna neizvjesnost, plima i oseka u odnosu spram javnog mišljenja, gore-dolje, zgrušava se krv, misli se stanjuju.« Isti je postupak (koji se modificirano očituje i u putopisnim tekstovima objavljenima 20-ih godina) karakterističan i za Davne dane, koji se i u pogledu stilističke izvornosti mogu smatrati uvelike djelom mladoga Krleže. Jedan od odlomaka iz zapisa od 11. svibnja 1916. bilježi: »Sjedim na krovu kasarne, noć je, apicitis bilateralis 37. 7. Brusilov, žubor Černomerca: pišem u mislima jednu wildeovsku varijaciju...«

Osebujnost je Krležinih dnevnika što se iskazuju kao svjedočanstva neobično složene svijesti, koja često protuslovnu raznolikost pogleda i sadržaja prihvaća kao osnovni mentalni oblik. Svijest dnevničara iskazuje se kao sjecište osobnih stanja i pov. zbivanja, osjetilnosti i kritičke refleksije. Ponekad dnevnik u multiperspektivnosti postiže koncentraciju koja sugestivno izražava simultanost posve raznorodnih zbivanja, psihičku simultanost, koja spaja neposredna opažanja sa sjećanjima ili predodžbama apstraktne naravi. Slobodna forma dnevničke proze sadrži sve preduvjete za stvaranje takvih »kolažiranih tekstova«. Jedan segment zapisa u Davnim danima (15. studenog 1917) postiže isprepletanjem elemenata malograđanske idile i ratnog razaranja dojam sablasne simultanosti: »Školska djeca: Leti pčela malena. Zaljubljeni gitaraši na mjesečini. Ti si Milko moja, moja, ili: Kroz ponoć tihu i gusto granje...Fijuk granate, svjetski mir je otputovao. Svjetski mir to je: Ti si Milko moja, moja, na mjesečini liker od vanilije, preservativ i salvarzan, zatim dum-dum-dum, tratarata, u boj, u boj i tako je planula čitava jedna civilizacija u trenu.« U autentičnost te proze, kao djela mladoga Krleže, ne može biti sumnje; tematska i stilska srodnost s tekstovima poput Kraljeva, Hrvatske rapsodije i Bitke kod Bistrice Lesne posve je evidentna. Sugestivni postupak vizionarnog prikaza istodobnosti u dnevniku je skiciran model, šire izveden u spomenutim, nešto kasnije objavljenim djelima: »Vide se membra disiecta djece, gitaraša, kanonira i mjesečine. Psi i hijene lome svojim čeljustima ljudske kosti. Prolaze čete oklopnika, pjevaju: U boj, u boj, mač iz toka braćo...Marširala, marširala...Mrtvačka kola...Chopin...Fratri u povorci, u cokulama, i fratri pjevaju: Oj Marijo rajski cvijet...« Usporedba s dnevnicima kasnih godina pokazuje da je kolaž kao stilsko načelo jedna od knjiž. konstanti piščevih, koja nalazi primjereno tlo osobito u neortodoksnom žanru dnevnika, poprištu slobodna spajanja misli. Zanimljivo proširenje dokumentiranog postupka nalazimo u zapisima iz četrdesetih godina i posljednjih decenija života. Primjer (5. XI. 1967): »Proljetno jutro, nebo zelenkasti saten, lišće bakar, sunce probudilo muhe sa zlatnozelenim zracima. Zvrndaju kao ,muhe bez glave‘. Starice. Ne daju se. Proleterske brigade, Bundek, Motel, espresso, Volovčica. ,Ima li nešto beznadnije na ovome svijetu od Volovčice jedne nedjelje prije podne?‘ Pohanci. ,Äpfel im Schlafrock‘. Siesta. Respighi.,Kakve su to fontane? Tu cvrkuću i ptice.‘ Rimbaud, Trumbić, Kamilo Emerički godine 1915.« Taj je zapis karakterističan osobito zbog toga što se u njemu vrlo jasno ocrtava stilska paradigma koja je svojevrstan paradoks u kasnoga Krleže. Kao što se u dramskom stvaralaštvu između 1915 (Kraljevo) i 1930 (kada je praizvedena Leda), očituje - uvjetno rečeno - specifična stilska i dramaturgijska regresija, tako i ekspresionistički zamah, koji dominira na mnogim stranicama ranih dnevnika, u zapisima iz posljednjih desetljeća života sve više uzmiče tehnici priopćavanja koja bi se mogla nazvati impresionističkim stenogramom. Postupak kolažiranja ostaje istaknuto obilježje, ali u njemu je sve manje spajanja iskustvenih i irealnih elemenata; preteže, štoviše, težnja za kumulacijom sve većeg broja iskustvenih sadržaja svijesti, u letimičnim panoramskim sažecima, koji vremenske protoke pojedinih dana ili duljih vremenskih jedinica evociraju u nizu jezičnih natuknica. Internalistički su ti sažeci po tome što nižu dojmove i jezične iskaze, bez točne naznake razlike između subjekta i objekta, tako da ostaje otvoreno pitanje koliko je subjekata (nosilaca svijesti) nazočno u tim panoramama. Dnevnici očituju propusnost svijesti za polifoniju zbilje.

Dnevnici od 1942. nadalje djelomice zadržavaju elemente kroničarskog bilježenja, obogaćivana sve češće dimenzijom prošlosti: dijarij tako postaje mjesto gdje se sadašnjost napija sjećanjem, pa ti Krležini tekstovi neupadljivo uklanjaju granicu između dnevnika i memoarskih zapisa, kao što u mnogim odlomcima nestaje međa između biografskog svjedočanstva i eseja. I tu je na djelu neobično razvijena asocijativnost, koja slobodno spaja određene točke iskustvene egzistencije, i tako dnevničaru pomaže utvrditi kontinuitet svoje individualnosti - kojoj je po teoriji E. Macha (kojega je K. već rano čitao) jedini temelj u sjećanju, dakle u posebnoj sposobnosti ljudskog mozga da pohranjuje dojmove i slike, sadržaje minulog iskustva. Znatan je broj dijarijskih stranica na kojima memoarske asocijacije otkrivaju dubinske slojeve osobnosti snagom proustovske evokacije prošlosti.

Zaključni pogled na dnevnike zahtijeva sažetu karakterizaciju svake od reprezentativnih faza. Davni dani prije svega su fascinantno književno djelo (u kojemu pojedinosti dokumentarne naravi izmiču verifikaciji, što nipošto ne umanjuje općenitu životopisnu, a pogotovo literarnu vrijednost djela). Posebnost toga dnevničkoga korpusa očituje se u tome što je najbogatiji stilskim inovacijama, a u isti je mah najraznovrsniji u tematskom pogledu. Davnim datuma posve pristaje pojam »sintetički dnevnik«, kao oznaka za tip dijarija koji sjedinjuje intiman zapis hic et nunc s elementima aktualne knjiž. radionice (predstavljene odlomcima djela u nastajanju) i tekstovima koji su, iako dijelom samo skicirani, uvjerljivi primjeri rane knjiž. kulturnokritičke i polit. esejistike. Autentičnost mnogobrojnih sudova o suvremenoj književnosti, filozofiji i znanstvenoj publicistici može se u znatnoj mjeri utvrditi na temelju usporedbe s prvim javnim programskim esejom, Hrvatska književna laž, koji sadrži bitne odrednice trajne Krležine umj. orijentacije: osnove kojima je na vrlo osebujan i ujedno proturječan način mjesto u duhovnosti jednako dalekoj od konzervatizma i od modernizma (inovativnosti) pod svaku cijenu. Imena koja na stranicama dnevnika, od 1914. do prvih poratnih godina, obilježavaju piščeve sklonosti i sumnje: Nietzsche, Schopenhauer, Feuerbach, Dostojevski, Wedekind, Strindberg, Ibsen, Wilde, Rodenbach, Verhaeren i dr. Posebnu knjiž. vrijednost Davnim danima daju zapisi o autorovu životnom ambijentu koji svojim objektivističkim prikazom zagrebačkoga građanskog sloja djeluju poput pripovjednih studija, npr. kao skice za pojedine odlomke iz ranih novela. No, upravo slobodna forma zapisa u tim je tekstovima očito poticala razvijanje nekonvencionalnih postupaka, npr. simultanističke projekcije, oštro sučeljavanje kontrastnih sekvenci, disparatno nabrajanje s grotesknim nabojem i si. Primjeri su za to: zapisi od 22. rujna 1915, 21. i 22. veljače 1917,14. siječnja 1918. Taj posljednji završava odlomkom u kojemu se očituje snaga postupka opažajne kondenzacije, prikupljanja raznorodnih dojmova i slutnji u iskustveni mozaik posljednjih ratnih godina: »Nema više plzenskog piva, pokvario se vodovod, spremaju se velike oluje. Golubovi, kiše, zvona, apoteke, zima, ljeto, jesen. Mirogoj, Svi sveti, Uskrs, povišenje plaća, ratni dodaci. ,Zlatko se javio, da mu je dobro‘. On je zarobljen negdje oko Semipalatinska. Počinje infernalan ritam: panorama s paklenim izgledima: dubljine zelenoga neba u predvečerje sa zmajevima, lavovima, krokodilima i hidrama, zapravo sve mračno kao Doréova ilustracija pakla.«

Dnevnici 1942. i 1943. godine tvore cjelinu kao gotovo neusporedivo svjedočanstvo intelekta pod prismotrom polit, terora. Razumljivo je da je zbog specifičnih prilika u tom tekstu štošta zapisano »između redaka« i da je naknadnom redigiranju pripala osobita uloga. Međutim, i ti zapisi - jedino očitovanje stvaralačkih potreba u vrijeme kada je pisac bio osuđen na šutnju - potvrđuju sud o Davnim danima: daje K. upravo kao dijarist ostavio vrhunske stranice hrv. proze, nedostignute u njihovu spoju egzistencijalnog dokumenta, s duboko osobnim razmišljanjem o ekstremnim životnim stanjima, i ironičnoga povijesno-kroničarskoga komentara. U naravi je dijarijskog pothvata u takvim prilikama da ti zapisi autorov individualni svijet izlažu u sadržajima svijesti koji nisu vezani za neposrednu iskustvenu zbilju. Zazivanje prošlosti, po intenzitetu usporedivo s Proustovim, važna je komponenta dnevnika u sjeni fašizma, isto tako kao i uvjetna irealnost zabilježenih snova, koji ispunjavaju veći dio zapisa u zimi i proljeću 1943. god. Irealnost opisa snova (opisi koji zacijelo nisu pravi onirogrami, nego pokušaji poetske projekcije nesvjesnih sadržaja psihe) Krležin je osobit odgovor na nestvarnost prilika pod kojima je tada morao živjeti, prilika koje su usprkos fizičkoj okrutnosti bile sablasno irealne, u pov. i moralnom smislu. Po književ. vrijednosti središnji je tekst iz tog razdoblja Djetinjstvo u Agrarnu godine 1902-03, djelo čudesne ljepote, u kojemu autor, ponirući u početke osobnoga psihičkog i kult. identiteta, razvija svojevrsnu filozofiju i psihologiju djetinjstva, a osobito misao o srodnosti djeteta i umjetnika.

Dnevnici godina između 1958. i 1969, s dugim prekidima, po svom su karakteru razmjerno najbliži intimnim zapisima u tradiciji XIX. st. Jedan je od znakova relativna kratkoća pojedinih zapisa: ne preteže više esejističko razmatranje i poetska fantazija na memoarske motive, nego kroničarska bilješka i anegdotski diskurs. Dnevnici iz vremena okupacije bili su neka vrsta zamjene za knjiž. rad koji nije mogao biti nastavljen normalno; dijariji kasnih godina prate široku djelatnost svestrana pisca i leksikografa, oni su utočište intimne sabranosti u autora kojemu ponekad prijeti određena difuzija interesa. Leksikografski rad često se spominje, isto tako »zastaviranje«, kako autor naziva pisanje Zastava. Zanimljivo je da on i o svom knjiž. stvaralaštvu progovara distancirano i lakonski, gotovo hladno, i da se dnevnik nigdje ne pretvara u poseban biografski i poetološki komentar uz veliki epski pothvat, kao npr. u Gidea i T. Manna. U tim se dnevnicima više očituje pov. znatiželja piščeva, osobito u marginalijama o svj. zbivanjima na temelju vijesti u novinama i radiju. Te se obavijesti prelamaju u svijesti budnog suvremenika, u čijem stavu pretežu humana skepsa i elegična ironija. Karakterističan je način na koji autor (u prvom zapisu sklopa »Maj 1968«) rasuđuje o poznatim studentskim demonstracijama u zapadnoevropskim gradovima - između ostaloga ovako: »Veliki percenat današnjih buntovnih omladinaca bit će i te kako sretan bude li angažiran kao glumac u društvenoj komediji protiv koje se danas buni, a glumit će kao što im glume i roditelji: oficire, poštare, bankovne činovnike, profesore, majstore i tehničare, i uopće profesionale, političare pa čak i ministre, s ovu ili s onu stranu gvozdene zavjese.« Krležin je pogled bez iluzija, a posebno je značajno što se u njemu očituje jedna od motivskih konstanti autorova viđenja svijeta: shvaćanje da su oblici ljudskog života uloge u golemu kazalištu egzistencije, koje je po svojoj naravi, u Krleže, sekularizirani theatrum mundi. Taj filozofem, koji se ističe već u Davnim danima, jedan je od velikih lukova koji spajaju pojedine faze dnevnika i obilježavaju duhovni kontinuitet u tom blistavom knjiž. pothvatu - dokumentarnom, misaonom, poetskom.

LIT.: I. Frangeš, Slobodni neupravni govor kao stilska osobina. Krležini »Davni dani«, Umjetnost riječi, 1963, 4; Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969 (V. izd. 1982); M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974: Miroslav Krleža 1973, Zagreb 1975; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1983; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; V. Žmegač, Krležina dnevnička proza, Umjetnost riječi, 1988, 1.

V. Žm.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Dnevnik. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/287>.