Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»GLEMBAJEVI«, ciklus, skup od 14 tekstova (3 drame i 11 proza, koje autor sve naziva fragmentima), što ih je Krleža postupno objavljivao 1926-30. U »Minervinu« izdanju objavljena je knjiga Glembajevi (Zagreb 1932), koja sadržava sve tri drame i šest fragmenata, a pet fragmenata uvršteno je u knjigu Novele (Zagreb 1937; u Biblioteci nezavisnih pisaca). Prvi put je čitav ciklus objavljen u jednoj ediciji 1945 (Glembajevi I i Glembajevi II, u izdanju »Suvremene naklade«), a u jednoj knjizi 1950 (izdanje »Zore«). Pojedinačno su tekstovi toga ciklusa objavljivani ovim slijedom: Gospoda Glembajevi, kao knjiga, Zagreb 1928; U agoniji, Hrvatska revija, 1928, 1-2, a kao knjiga u izdanju »Srpske književne zadruge«, Beograd 1931; Leda, u dijelovima i nepotpuno u Književniku, 1929, 11, u SKG,1930, knj. XXIX, br. 1, i Savremeniku, 1931, 12-13 i 14-15; O GIembajevima,u dijelovima u SKG, 1928, knj. XXIV, br. 5 i 6, i Književniku, 1928, 1, te 1929, 3 i 10; Dobrotvori, Književnik, 1929, 5; Kako je doktor Gregor prvi put u životu susreo Nečastivoga, Književnik, 1929,5; Sprovod u Teresienburgu, Savremenik, 1929, 2-3; Ljubav Marcela Faber-Fabriczyja za gospođicu Lauru Warroniggovu, jedan dio u Savremeniku, 1928, 11 (Ljubav Marcela Faber-Fabriczyja za Lauru Warroniggovu), a drugi u Pantheonu, 1929, 2 (Ljubav Marcela Fabera za gospođicu Lauru Warroniggovu); U magli, Savremenik, 1928, 1; Ivan Križovec, veći dio teksta u Književnoj republici, 1926, 4 i 5, a posljednji dio u Savremeniku, 1928, 1; Barunica Lenbachova, Savremenik, 1927, 12; Pod maskom, Savremenik, 1927, 12; Svadba velikog župana Klanfara, Književnik, 1929, 9; Klanfar na Varadijevu, Književnik, 1930, 1.

Tekstovi Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda su drame. U knjizi Novele (1937) pretiskani su tekstovi Dobrotvori; Kako je doktor Gregor prvi put u životu susreo Nečastivoga; U magli; Pod maskom; Klanfar na Varadijevu.

Najranije objavljeni prozni tekstovi koji ulaze u glembajevski ciklus, najprije su bili zamišljeni kao dijelovi novele koja bi čitava nosila naslov U magli. Tu su portreti Ivana Križovca, advokata i političkog prebjega, Marcela Fabera u njegovoj fazi revolucionarnog rukovodioca, te Laure, supruge baruna Lenbacha i Križovčeve prijateljice. Žarište jednoga od fragmenata u kojima se ona u časopisnoj verziji javlja jest u uspomenama doktora Paula Altmanna, koje se ne javljaju drugdje. Altmann je neutralan sekundarni lik u drami Gospoda Glembajevi, a doživljavanje lika barunice uz glasovir u galicijskom dvorcu - situacija koja, u drugom žanru, ponavlja jedan prizor iz ranije drame Galicija - pripisuje se u drugoj, konačnoj, verziji tog teksta Križovcu, pa je autor i sam fragment priključio prozi Ivan Križovec.

Druga skupina u glembajevskoj galeriji likova nastaje nešto kasnije, u prozama o Glembajevima koje se - odmah nakon drame o Lauri i Križovcu, U agoniji, objavljuju usporedo s dramom Gospoda Glembajevi. Uz kraći prikaz drugih pripadnika porodice, opširno su opisana tri lika: Olga, barunica Castelli i Urban. Potonja dva lika ponovno se pojavljuju u dramama Gospoda Glembajevi i Leda, a Olga je u drami U agoniji nadomještena njezinom kćerkom, Laurom (dok će sama biti prisutnija u prozi Sprovod u Teresienburgu). Uz to je fragment Glembajevi (SKG, 1928, 5, te identičan tekst u Književniku, 1929, 3) glavni tekst koji obitelj kao skup osoba i kao fenomen u povijesnom vremenu sjedinjuje, nabraja, opisuje i definira, pa služi i kao okvir - ne samo pojedinim sudbinama koje su, umjesto da ostanu samostalni fragmenti, u verziji koja je ušla u knjigu umetnute u tu prozu (Olga, Castellica, Urban) - nego i trima dramama i većini proznih fragmenata. Na dijelove u knjizi, spojene u tekstu O Glembajevima, skoro se simultano nadovezuju i dva teksta o mladom, osjetljivom i u još mladu Lauru zaljubljenome Marcelu Faberu. Ti su tekstovi u knjizi spojeni u jedan.

Nakon prvih dviju drama o pripadnicima porodice Glembajevih, autor dodaje još neke prozne tekstove (Dobrotvori, te one o dr. Gregoru, o Klanfaru i njegovoj supruzi), koji marginalno ili neizravno dopunjuju društveni i moralni kontekst te obitelji; posljednja dva teksta podudaraju se s objavljivanjem treće drame, Leda, uz koju su tematski vezane.

Kao cjelina, tekstovi o Glembajevima i društvenoj sredini kojoj pripadaju, dominantan su proizvod Krležina rada nakon što je dovršio gotovo sve svoje novele o izoliranim pojedincima i njihovu suočavanju s ništavilom (najprije skupljene pod naslovom Hiljadu i jedna smrt), nakon knjige o dojmovima s putovanja u Rusiju i, prije toga, Pisma iz Koprivnice, koje je umnogome prva, esejističko-putopisna verzija fikcionalne proze Ivan Križovec. Posljednji tekstovi o glembajevskom krugu izlaze u doba kad K. radi na Povratku Filipa Latinovicza, te taj roman objavljuje 1932. ubrzo nakon kasnih glembajevskih fragmenata i Lede.

Koncipirajući novelu U magli, K. kao da još nije predviđao cjelinu u koju će se dovršeni fragmenti uključiti, te da nikad između sebe neće biti spojeni i dopunjeni. Očito se više nije zadovoljavao naracijom kojoj je izvorište u jednoj svijesti, jednom liku, nego je svoje pripovijedanje raspodijelio na veći broj središta interesa. Uz tu višeperspektivnost prisutna je težnja za objedinjavanjem cjelovitijom idejnom potkom i objektivnijom prezentacijom (ostvarenom u obliku drama).

Tako su tekstovi povezani tematski, ali ne i striktnim redoslijedom, postali dijelovi jedne više, ali ne rigidno strukturirane, cjeline ciklusa. Ciklus je termin za grupu tekstova, koji ovdje zajedno određuju tematski kontinuitet u vremenu, uz spiralno ponavljanje segmenata s modificiranim elementima na svakoj razini. Naime, provodna nit koja se uspostavila, povezala je nekoliko generacija jedne razgranate porodice: njihov izlazak iz anonimnosti, uspon i bogaćenje, te postupno opadanje njihova ugleda i utjecaja.

U prozi O Glembajevima i u Gospodi Glembajevima K. se služi idejom usuda materijaliziranoga u prirodnoj energiji i biološkoj vitalnosti, koja jača usporedo (ili možda kao uzrok) s društvenom moći toga klanovskoga, razgranatoga porodičnog organizma, a nakon dosegnuta vrhunca opada, slabi, u međusobnome suprotstavljanju konstruktivnih, poslovnih pripadnika, »plemenski« lojalnih, i pojedinaca koji biraju samostalan, maštovitiji put, često vezan uz umjetnost, duhovnost, ljubav. Kasnije opet dolazi do rasapa porodične cjeline te samog načela koji ju je održavao i davao joj smisla pa bolest, frivolnost, ludilo, esteticistička isključivost ili revolucionarno opredjeljenje potiru sve porodično naslijeđe.

Tako zamišljena životna krivulja Krležinih Glembaja u njihovoj ukupnosti ima svoju paralelu u nizu srodnih ciklusa u novijoj književnosti, počevši s nizom romana E. Zole, utemeljenih na njegovoj naturalističkoj koncepciji koja je našla svoju pobudu u suvremenoj prirodnoj znanosti (napose fiziologiji). Na tragu njegova modela, realizirani su nizovi romana u mnogim književnostima europskoga kulturnog kruga (npr.Thibaultovi R. M. du Garda; Saga o Forsyteima J. Galsworthyja; Buddenbrookovi Th. Manna; Gospoda Golovljovi M. E. Saltikova- Ščedrina; Djelo Artamonovih M. Gorkog). Ti romani nisu samo porodične kronike nego i prikaz skupa generacija u kojima se odvija proces vitalnog uspona, unutarnjih konflikata i postupnog opadanja. Prikazujući takav društveni kontinuitet, neki od tih pisaca sugeriraju i biološku korelaciju, dok se ona u drugih autora i ne spominje. Odreda se radi o pripovjednim djelima u jednoj ili više knjiga, katkad spoju romana i novela, a u primjeru autora mlađega od Krleže, Amerikanca W. Faulknera, možemo govoriti o čitavu ciklusu ciklusâ pojedinih obitelji na američkom Jugu, čijim je pripadnicima posvećen niz knjiga koje zajedno iskazuju autorovu viziju povijesnoga juga SAD; slično, dakle, kao što Glembajevi označuju uspon i razvoj modernoga građanskog društva u Hrvatskoj.

Ubojstvo, grabež, pohota - a jednako i samoubojstvo, nervno rastrojstvo, motivi su koji pokreću radnju tih Krležinih tekstova, a ujedno metafora njegova moralnog stava i njegova shvaćanja povijesnog djelovanja »glembajevštine«, kako sam naziva taj kompleks zbivanja, sklonosti i duševnih svojstava. Analogno toku u drugim ciklusima, strukturiranim prema jednakim »genealoškim« principima, u Krleže se taj fenomen, koji obuhvaća i nadarenu konstruktivnost i frivolnost iscrpljenja i gubitka vjere i volje, očituje u koncentraciji osobito grubih efekata u kojima se manifestira egocentričnost što poprima osobine kriminala, ali i patetične osjetljivosti i komične narcisoidnosti. Bitna je strukturalna osobina Krležina ciklusa, kao i svih ciklusa srodnih njegovu, da se u genealoškom procesu mogu uočiti tri faze, koje se zgušnjavaju u trenucima što ih pokazuju tri intenzivne, koncentrirane radnje u trima dramama ciklusa. Prozni fragmenti više su nego »fragmenti«, to su svojevrsne novele, kojima fabule s kulminacijom i svršetkom nisu bitna ni uvijek konstitutivna svojstva, nego im je svrha da karakteriziraju društvene i intimne ambicije pojedinaca iz glembajevskoga kruga (i kad nisu u krvnome srodstvu) u ambijentima što obuhvaćaju dom, javne ustanove, posao, vojni život, ladanje, poprišta rata, politike i zabave.

Ako su tri drame potpuno samostalne cjeline i neprijeporno središnji dio ciklusa - čak se i same mogu shvatiti kao trilogija - »fragmenti« ih dopunjuju i implicitno komentiraju te zajedno s njima tvore samostalan fikcionalni svijet što ga je kritika isuviše često shvaćala kao realističku ilustraciju povijesne zbilje. Da se radi o hiperbolizaciji autorova doživljaja i shvaćanja društva, potvrđuje i sam K. (u razgovoru s P. Matvejevićem) kad kaže »da su ,Glembajevi‘ kao pojamglembajevštine iliagramerizma literarna fikcija (...) ,Glembajevi‘ su neka vrsta dekorativnog panoa, naslikanog po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku, u agoniji, i imaju karakter poetskog, lirskog poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame«.

Naglašen je baš književni aspekt, pripovjedni ton, a ne sociološki smisao kao što je nekad bilo skoro redovito, što ga je kritika po pravilu stavljala u prvi plan razmatranja i vrednovanja, a dapri tome zanemaruje hipertrofiju i zgušnjavanje elemenata koje je autor mogao usvojiti iz izvan- književne zbilje.

Neosporno je ipak da je ta maštovita vizija glembajevskoga totaliteta fikcionalni korelat kapitalističkog razvitka Hrvatske - zakašnjela, nepotpuna, u ovisnosti o političkom položaju u ranim desetljećima XX. st. U tom ciklusu intenzivnost i kompleksnost društvenih odnosa, iskazanih u pojedinačnim sudbinama, susretima i ovisnostima nadmašuje sve što nalazimo u hrvatskom romanu prije Krleže. Jedna je od funkcija glembajevske cjeline u književnoj povijesti da nadoknađuje ono što hrvatski roman do tada nije dovoljno artikulirao. Nakon Glembajevih, K. je pisao romane u kojima se priključio najaktualnijim gibanjima u europskoj prozi. Egzistencijalističku i političku problematiku iskazao je - u Povratku Filipa Latinovicza i Banketu u Blitvi - na način adekvatan onome u drugim književnostima toga trenutka.

Glembajevi dakle odgovaraju onoj fazi europske književnosti koja obuhvaća naturalizam i secesiju - paralelno s nekim fazama Ibsenove i Strindbergove dramaturgije - a u isto vrijeme prisutna je jedna varijanta subjektivnijih oblika modernizma u pripovjednoj prozi. Među svim genealoškim ciklusima, naime, jedino se Krležin ciklus sastoji od drame i od proze, i to tako da svi sastavni dijelovi ili fragmenti stimuliraju maštu da kompenzira sve bjeline i nefiksirane činjenične danosti u odnosima među likovima, u žarištima njihovih duhovnih profila, te u pojedinostima fabule: još bitnije su nedovršene, nezaokružene sugestije o duševnim dramama i umjetničkoj osjetljivosti, koje u naslijeđenoj tradiciji romana tekstovi registriraju, ali ne analiziraju.

Kao i autori nekih drugih ciklusa (Zola, Galsworthy, a umjesto Faulknera jedan proučavatelj njegova djela), K. je svojemu tekstu pridodao Genealogiju Glembajevih, porodično stablo razgranate obitelji o kojoj piše. Na njoj se nalaze i mnogobrojne osobe koje samo spominje po imenu, pa i osobe kojih izvan te karte nema. Na nekim se mjestima karta i činjenice u prozama ne podudaraju. Sve to pridonosi onoj dimenziji Glembajevih u kojoj oni žive kao skup nepobrojenih i u tekstu nerealiziranih mogućnosti - igra percepcije i fantazije kojom je dvadesetostoljetni senzibilitet premašio i za sobom ostavio konvencije najrazvijenije realističke tradicije, te preuzeo otvorenu simboličnost modernističkih artefakata.

LIT.: S. Tomašić, Glembajevština i Klanfarština, Socijalna misao, 1929, 2; V. Petrić, Dramatičnost Krležinog dijaloga, Republika, 1955, 11-12; B. Borozan, Opšta scenska atmosfera i osnovni ton u ciklusu »Glembajevih«, Mogućnosti, 1956, 7; S. Vučetić, Krležino književno djelo, Sarajevo 1958; V. Gligorić, U vihoru, Beograd 1962; M. Bogdanović; Krležin ciklus o Glembajevima, Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; M. Marković, Glembajevski čvor ili nađeno vreme, Putevi, 1963, 3; B. Donat, Dosije Glembajevih, Revija, 1964, 5; B. Gavella, Glembajevsko tršćanske varijacije, u knj. Književnost i kazalište, Zagreb 1970; R. Vučković, Jedinstvo oblika i idejnih rješenja u ciklusu o Glembajevima Miroslava Krleže, u knj. Književne analize, Sarajevo 1972; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; M. Miočinović, Krležin dramski krug, u knj. Eseji o drami, Beograd 1975; /. Vidan, Ciklus o Glembajevima u svom evropskom kontekstu, u knj. Tekstovi u kontekstu, Zagreb 1975; B. Hećimović, Fragmenti o Krležinoj dramaturgiji, u knj. Trinaest hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1977; M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, u knj. Ogledi i ogledala, 1977; Dž. Karahasan, Model u dramaturgiji na primjeru Krležina glembajevskog ciklusa, Zagreb 1988.

 

I. Vn.