Gnjilo podne

»GNJILO PODNE«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937) kao dio ciklusa Ranjavi motivi, a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastoji se od dvaju katrena i četiriju terceta rimovanih abba/cddc/cee/fgg/hii/jji.

Na samom početku pjesme očita je sveprisutnost smrti (»U lišću tkanina šumi mrtvačkog platna«). Čovjek u svijetu određen je kao individuum, kao jedinka koja egzistira s punoćom svijesti o vlastitoj misiji. Razlikovanje od životinje postigao je čovjek sviješću o umiranju (»Mi nismo više zvijeri. U pogledu plahu / strava iz nas pred prekogrobnim gviri.«). Svjestan konačnosti egzistencije čovjek posjeduje jedino strah kao egzistencijal. Strah tako postaje modus osjećanja. Upravo zbog toga prisutan je vječni raskorak između želje i ostvarenja. Zbog straha, mi se u životu ne ostvarujemo (»Dah srknut ne znamo vjetra u jednom jedinom dahu«), tako da mi nismo mi (realizirane jedinke) već sjena i blijed odraz nečega mogućega. Mi trajemo (»kô odjek strune žalosnoga čela«) sa strahom, egzistencijalom koji nas određuje kao nesretna i otuđena bića.

Na. Pe.