Gospodin Bach

traži dalje ...

»GOSPODIN BACH«, polemički tekst s podnaslovom Dokument za historiju jugoslavenske drame, objavljen u Plamenu, 1919, 7. Prvi je u nizu Krležinih polemičkih napisa o J. Bachu, ravnatelju Drame Hrvatskoga narodnog (zemaljskog) kazališta, tiskanih u prvoj polovici 1919. u Plamenu. Tekst je napisan u periodu kad K. nizom polemičko-pamfletskih napisa (Hrvatska književna laž, polemika sa D. Prohaskom) te javnih gesta (prosvjedni istupi u Sokolu, HNK, DKH) izražava svoje neslaganje s kanoniziranim književnim vrijednostima i s institucijama hrvatske kulture (duh totalne i paroksističke negacije - S. Lasić). Stoga iznimno oštar ton toga polemičkog teksta ne treba pripisivati isključivo osjećaju pozlijeđenosti mladog pisca kojemu je u prethodnih pet godina ravnatelj Bach odbio čak desetak dramskih tekstova, već i načelnom Krležinu stavu da je nužna temeljita preobrazba estetskog obzora hrvatske kulture te da se iz njezinih institucija moraju protjerati reprezentanti činovničkog duha. To u uvodu polemike K. eksplicitno i kaže: kritizirajući Bacha podvrgava kritici i samo hrvatsko kazalište.

Prije pojave toga Krležina teksta (koji izlazi iz tiska 15. IV. 1919), Bach je u Obzoru (24. I. 1919) objavio izrazito pohvalan napis o umjetničkoj vrijednosti legendi, tvrdeći da su one izvrsna literatura ali nisu izvodljive na tadašnjoj pozornici, koja je odviše primitivna da bi odgovorila Krležinim zahtjevima. Bach je vjerojatno tim napisom pokušao pred javnošću obrazložiti zašto nije postavio na scenu ni jedno dramsko djelo mladog pisca koji upravo doživljava punu afirmaciju. Pohvale koje mu upućuje Bach, Krleži nisu odgovarajuća satisfakcija; u tekstu Gospodin Bach on vehementno optužuje Bacha kao glavnoga krivca za bijedno stanje hrvatske dramske književnosti i glumišta. U ispovjednom tonu, s neprikrivenom gorčinom opisuje svoje susrete i razgovore s Bachom, prenosi njegove usmene komentare dramskih tekstova i donosi korespondenciju Bach-Krleža. Ovaj tekst je važan i stoga što se u njemu spominju naslovi Krležinih tekstova predanih na čitanje Bachu, od kojih svi nisu sačuvani, a ovdje K. donosi kratke opise sižea. Zaključujući tekst, K. konstatira kako bi Bach po svojim »neugodnim, trgovačkim i nametljivim kvalitetama« mogao biti u kakvom uredu niži činovnik ili glumac epizodist, a ni u kojem slučaju ne zaslužuje da bude »na čelu našega najvećeg kulturnog zavoda«. Ljudi poput Bacha svojom nesposobnošću teroriziraju umjetnike. Oni se bave tajnom diplomacijom i intrigiranjem: tomu se K. suprotstavlja emfatičnim usklikom: »A mi hoćemo umjetnost.«

Taj Krležin napis prouzročit će promjenu Bachova odnosa prema Krleži: isprva benevolentno ironičan ton, kojim on priznaje Krleži talent ali i brani svoju poziciju kazališnog čovjeka - pragmatičara, sve će se više zaoštravati pa će Bach, tražeći protuargumente kojima će se suprotstaviti Krležinim zahtjevima za smjenom ravnatelja Drame, spominjati svoje antantofilstvo i srbofilstvo optužujući Krležu za austrofiliju; Bach će prvi spomenuti Krležin tekst Barun Konrad iz Obzora (28. IV. 1915), koji će kao dokaz za Krležinu proaustrijsku marcijalnu apologetiku upotrebljavati mnogi potonji Krležini protivnici.

Vel.V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Gospodin Bach. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/364>.