Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»GOVOR NA KONGRESU KNJIŽEVNIKA U LJUBLJANI«, izrečen 5. X. 1952. na Trećem kongresu Saveza književnika Jugoslavije (5-7. X. 1952); integralno objavljen u Republici, 1952, 10-11, a zatim u knjizi Hrvatska književna kritika X (Zagreb 1960) i u knjizi Eseji VI (Zagreb 1967).

Tim referatom Krleža je definitivno i uspješno završio dugu polemiku u tzv. sukobu na književnoj ljevici: bio je to konačni obračun sa socrealističkim kritičko-teorijskim konceptom u staljinističko-ždanovljevskom smislu, i puna afirmacija onih vrijednosti koje su u hrvatskoj književnosti već bile prisutne u beletrističkoj praksi (J. Kaštelan, V. Parun, R. Marinković) i kritici (P. Šegedin, 1949). Referat K. započinje pitanjem da li hrvatska književnost adekvatno reagira na sudbonosne političke događaje koji se nakon Rezolucije Informbiroa razvijaju »između nas i Kremlja«, odn. u kojoj se mjeri postavlja antitetički prema literarnoj »romantičarskoj shematici« iz malograđanskog razdoblja našega umjetničkog života XIX. st. Osnovna je Krležina misao da hrvatska književnost prenaglašeno imitira strane književne modele, umjesto da se bavi našom problematikom u kojoj »elementi akutne revolucije prevladavaju građansku konzervativnu nadgradnju«. K. postavlja temeljno pitanje: da li je zadaća umjetnosti da bude realistična ili formalistična, to jest da li prije svega treba biti zaokupljena stvarnošću, ili joj je bitno samo pomodno razvijanje stila. Odgovor na to pitanje K. traži u preispitivanju našega položaja u povijesnom vremenu i prostoru. Činjenica je, po Krleži, da je u međuraću građanska klasa upropastila zemlju ekonomski i moralno, a da i nakon 1945. u literaturi i književnim krugovima još uvijek vlada kriza, inteligencija se opet okreće desnim opcijama, pa sve više dolazi do »ironiziranja materijalističke metode«. Pri tome K. upozorava na opasnost parole »socrealizma« koja je u nas krivo shvaćena, zahvaljujući prije svega apologetu ove umjetničke metode L. Aragonu, koji ju je bezidejno i stereotipno prihvatio kao i tezu o kulturnoj preživjelosti Zapada. Spominjući staljinističku frazu o »inžinjerima duša«, koja zapravo znači »odozgo« dekretiranu aberaciju ukusa i estetike, K. takvom poimanju socrealizma suprotstavlja pojam larpurlartizma, koji opet socrealisti definiraju kao bezidejni i antirealistički, a koji i građanska ideologija odbacuje zbog »bezidejnosti«, budući da nije veličao državnu moć. K., međutim, pozitivno gleda na koncept »umjetnosti radi umjetnosti«, i to prije svega s pozicija njegove kreativne snage i moći, što ne znači da je bezrezervno za takav koncept. Naime, K. smatra da se toj koncepciji, kad prelazi u manirističku šablonu, može suprotstaviti jedino s pozicija socijalističke tendencije, koja implicira ne samo ukus nego i znanje i dar. Svoju tezu K. ilustrira na primjerima likovne umjetnosti (posebno E. Maneta). Određujući se tako kritički i prema Aragonovu shvaćanju socrealizma i prema larpurlartizmu u njegovim devijantnim oblicima, K. na kraju referata postavlja određene teze: govoreći o našoj »socijalističkoj književnosti«, njezinim primarnim zadatkom smatra obranu južnoslavenske socijalističke ideje, odn. isticanje našega narodnog i kulturnog opstanka. Nadalje, drži da bi zadatak hrvatske književnosti trebao biti nastavljanje tradicije onih koji su i u prošlosti branili slobodu umjetničkog stvaranja, simultanost stilova, slobodno izricanje mišljenja »po crti svog neovisnog moralnog i političkog uvjerenja«. Osnovna je Krležina misao da je najvažnije književno (umjetničko uopće) povijesno-materijalističko tumačenje »pojedinih elemenata naše kulturne svijesti«. Drugim riječima, treba stvoriti vlastitu, originalnu socijalističku književnost, a zadatak kritike je da analitički, a ne općim frazama detaljno proučava »elemente naše vlastite konzervativne svijesti u svim njezinim vidovima (...)«, tj. hrvatska se književnost mora osloboditi stranih uzora i progovoriti vlastitim glasom. Treba se biti, kaže K., tendenciozno za lijevu opciju sagledavanja društvenih i ljudskih problema, ali bez, ne samo desnih, esteticističkih nego i lijevih socrealističkih recepata u smislu »partijske umjetnoti« koja ograničava stvaralačku slobodu. Potrebno je stvoriti vlastitu književnost, koja će biti plod dara, znanja i ukusa individualnog i talentiranog književnog stvaraoca: jedino tako može nastati naša originalna umjetnost.

Premda je Krležin ljubljanski referat svojom frazeologijom još vezan za aktualnu ideologiju, njegovi programatski stavovi označili su nastupanje razdoblja u kojemu se književnost oslobađa ideoloških stega, istražuje nove književne postupke integrirajući iskustvo povijesne avangarde i moderne umjetnosti Zapada te postupno ukidajući i tabue na tematskom planu.

M. Šel.