Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»GUMBELIJUM ROŽA FINO DIŠI«, balada prvi put objavljena u Dijalektičkom antibarbarusu (Pečat, 1939, 8-9) zajedno s još četiri balade (Strašilo straši gleb europejajnjski, Galženjačka, Mizerere Tebi Jeruzalem, Nenadejano bogčije zveličenje), a zatim u II. izdanju knjige Balade Petrice Kerempuha (Zagreb 1946). Uvrštenje u zbirku bilo je opravdano, jer ta balada skladno upotpunjuje svijet i jezik toga djela, tim više što progovara o jednome od ključnih motiva - galgama, i što je izvanredan uzorak autorova temeljnoga izražajnog sredstva - ironije, koja preko paradoksa doseže do groteske i apsurda. Balada se sastoji od samo 15 stihova, jednoga katrena, četiri dvostiha i jedne tercine, no kako je uvodni katren načinjen grafičkim lomljenjem dvaju parno rimovanih redaka, dvostih ostaje dominantan u strukturi pjesme. U njoj se iza prividnoga, lirski neutralnog naslova s mogućom asocijacijom neke idilično-pejzažne atmosfere, zapravo skriva kontrast temeljnomu motivu - pred- smrtnoj agoniji na vješalima. Kontrastom tih dvaju motiva stvara se ekspresivan autorov galgenhumor kojim anonimni pučki protagonisti, galženjaci, paradoksom osobne sudbine iskazuju životni apsurd. Miomirisni gumbelijum, kao tradicionalan lirski si- gnum, stoga se ovdje javlja svojim mrtvačkim zadahom nastalim u sumornoj, nokturalnoj inscenaciji koju tvore stravično zavijanje bijesnog psa i potmuli zvuci grobara koji priprema lijesove. Negacija smrti jedini je način mogućeg protesta, a pjesnik ga izriče samoironijom galženjaka na račun vlastite sudbine kao i naturalističkim slikama njihova skoroga fizičkog svršetka, ne zazirući od animalnih asocijacija (»Z scalinom nam buju prelejali grob, / v pesje gnojnišče zlopatali drob.«). Potencirana ironija prisutna je u rezignatorskoj pučkoj filozofiji o nepovratu s vješala, a kako galženjaci svoj život poistovjećuju s paklom, oni do još većeg apsurda dovode svoj položaj i sebe kao žrtvu, jer se bezizlaz iz konkretne situacije snagom svoga kontrapunkta pretvara u svojevrstan izlaz. Te ideje i sugestivna nokturalna, vizualna, akustička i mirisna atmosfera pjesme, koja je ispunjena buntom, prkosom, izazovom i negacijom smrti, ostvarene su ritmičkom ekspresivnošću i dinamikom, te vizualnom lepršavošću koja asocira sliku lelujanja na vješalima. Posebnu ritmičko-akustičku i vizualnu izražajnost potenciraju muške rime u skoro svim stihovima (izuzetak su prvi i završni stih s dvosložnim rimama, ali s kajknaglaskom na zadnjem slogu!). Autorovo poigravanje s riječju maj, u stilu socijalno-protestnih uzvika, stavlja baladu u kontekst aktualne socijalno-revolucionarne međuratne lirike. U kontekstu cijele zbirke, balada se očituje kao njezin integralni dio i kao slika sunovraćenog svijeta prikazana groteskom i paradoksom kao autorovim osebujnim i djelotvornim izražajnim sredstvima.

Jo. S.