Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»HRVATSKI BOG MARS«, ciklus o hrvatskim domobranima u I. svj. ratu. Pod naslovom Hrvatski bog Mars izlaze od 1922. različito koncipirane knjige koje obuhvaćaju fragmente prethodno objavljene u časopisima ili drugim Krležinim knjigama, s opaskom o pripadnosti ciklusu ili bez nje. U Napomeni izdanju Hrvatskog boga Marsa iz 1946, koje standardizira ciklus od sedam fragmenata (upotpunjen Tumačem domobranskih i stranih riječi i pojmova te samom Napomenom), pa se može smatrati konačnom redakcijom, kaže se kako »štampana između 1917-1933 u raznim nakladama« ta knjiga izlazi »u sedmom izdanju«. K. je prethodno napisao još dvije napomene o Hrvatskom bogu Marsu uz fragmente u časopisima: prvu 1921 (Piščeva opaska, Kritika, 5) i drugu 1923 (Napomena o »Hrvatskom bogu Marsu«, Književna republika, knj. I, br. 2-3) s cjelovitijom kronologijom nastanka i referencama o ciklusu (tu Napomenu, umjesto one iz 1946, preuzima posljednje, sarajevsko izdanje).

Prvi trag sintagmi Hrvatski bog Mars nalazimo u oglasu iz Plamena 1919, gdje se pod tim naslovom podrazumijeva »domobranski historički roman u četiri dela« koji bi obasizao »50 štampanih araka«, a prvi njegov dio, Hodna satnija, imao izaći tekućeg ljeta. Od 1917. fragmenti ciklusa Hrvatski bog Mars doista su najavljivani i publicirani u različitim nakladama, pa i različito žanrovski atribuirani, ali godina 1933. nije granična u njihovu artikuliranju: 1934. ponovljeno je izdanje knjige iz 1933. a fragment Hrvatska rapsodija prvo (1938) biva najavljen kao dio knjige drama, a onda izlazi u Knjizi proze. Žanrovske dvojbe oko Rapsodije ne mogu se odnositi na dramu Galicija s kojom je uz Golgotu tom prigodom prvotno trebala biti objavljena, a koju K. više puta apostrofira dijelom ciklusa, »scenskim« ili »dramatiziranim« fragmentom, iako ona kao njegov integralni dio nikada nije tiskana. Problem žanrovskog određenja Hrvatske rapsodije u artikuliranju ciklusa, pa i njegova ishodišta, tim je indikativniji s obzirom da je ona njegov prvi objavljeni dio, iako u cjelinu uvršten kao posljednji. God. 1917. K. u Savremeniku objavljuje Hrvatsku rapsodiju; 1918. ona je tiskana kao naslovni tekst u knjizi drama (s Cristovalom Colonom i Kraljevom). U napomenama K. neprecizno tvrdi da je ciklus »zasnovao« 1917. odnosno 1916. Razlike zapravo i nema jer proizlazi kako je »šesnaesta« vrijeme kad se u svoj dramatskoj napetosti suočio s građom i »počeo da piše tu nesretnu knjigu«, bezuspješno u Zagrebu »nudeći na štampu i noseći redakcijama pojedine odlomke«, dok se u kolovozu 1917. Benešić jedini odlučio objaviti dijelove Rapsodije. Sve do Plamena za svoju »temu«, koliko god je držao »obrađenom romantički i sentimentalno«, K. nije mogao naći prostora. No u Plamenu je stigla izaći tek novela Veliki meštar sviju hulja, u napomeni implicirana dijelom ciklusa, koja će 1921. zajedno sa Smrću Franje Kadavera i opet naslovnom Hrvatskom rapsodijom činiti posebnu, ovaj put proznu knjigu. Dijelom ciklusa bio je Veliki meštar sviju hulja najavljen i u prospektu »Minervina« izdanja (1933) gdje nije bila predviđena Hrvatska rapsodija, pa je knjiga izašla sa šest fragmenata. Konačna redakcija ciklusa iz 1946. zadržava uspostavljeni slijed iz 1933: Bitka kod Bistrice Lesne (prvi put objavljena 1923), Kraljevska ugarska domobranska novela (1922), Tri domobrana (1921), Baraka Pet Be (1921), Domobran Jambrek (1921), Smrt Franje Kadavera (1921), pridružujući mu kao posljednju Hrvatsku rapsodiju. Već iz sadržaja prve redakcije Hrvatskog boga Marsa datirane u izdanju Narodne knjižnice 1922, koja se pojavila u prosincu 1921, moglo se zaključiti kako okuplja četiri te godine objavljene novele u slijedu koji je očuvan (Tri domobrana, Baraka Pet Be, Domobran Jambrek, Smrt Franje Kadavera). Premda uz Bitku kod Bistrice Lesne kao posljednji fragment piše obračun s prilikama koje mu nisu dopustile ispuniti nakane, K. je iskren doživljavajući »pločice velikog mozaika od kojih je htio sastaviti veliku kompoziciju« obvezom za koju mu izgleda da bio je »i preslab i premlad«. Otvorio se time problem naknadnog integriranja mozaika. Bitku kod Bistrice Lesne, koju je dok još nije bila napisana (Zeleni Barjak), kao i Kraljevsku ugarsku domobransku novelu (u međuvremenu zasebno publiciranu u Zagrebu 1922), kao dio ciklusa vidio u nacrtu nikad realizirane Knjige o ratu za Vošickog, logički situira u inicijalno polje ciklusa. Hrvatska rapsodija je za razliku od Galicije, nakon lutanja prospektima i izdanjima smještena na njegovu kraju. Veliki meštar sviju hulja organski zapravo ne pripada tako formuliranu ciklusu, pa je premješten u Hiljadu i jednu smrt. Kao posebne knjige objavljeni su fragmenti Bitka kod Bistrice Lesne (Zagreb 1950), Baraka Pet Be (Zagreb 1947) i Tri domobrana (Beograd 1950).

U Napomeni o »Hrvatskom bogu Marsu« 1923, K. poriče da je na svom »mesu« ikad osjetio užas rata, pa »da bi zato bio morao postati antimilitarističkim piscem iz ličnog revolta«. U ratu nikad nije bio u vatri niti u opasnosti: pa čak mu je u Galiciji vojska djelovala smiješno. Odbacio je sablju i postao književnikom i prije nego što ga je počela proganjati »smrt četrdesetorice nevinih mučenika«, njegovih bivših drugova iz vojne akademije Ludoviceum.

Iskustvo kasarne, vježbanja u trupi, vojne bolnice, pa i kratkog boravka na ruskoj fronti sigurno su ipak pridonijeli ukupnoj slici ratne stvarnosti u Hrvatskom bogu Marsu. Njome dominira racionalnost piščeva svjetonazora usmjerena protiv anakronističkih manifestacija carskog i plemićkog poretka u Austro-Ugarskoj i apsurdnog fetišiziranja vojske i ratnog nasilja nad neprijateljem i nad vlastitim narodom.

Ciklus obuhvaća niz glavnih poprišta hrvatske ratne sudbine 1914-18, iako je razmjerno malo prizora izravno s fronte, i to samo u prvoj noveli, Bitka kod Bistrice Lesne; Kraljevska ugarska domobranska novela zbiva se uglavnom na vježbalištu, Tri domobrana u kasarni i oko nje, Domobran Jambrek, Baraka Pet Be i Smrt Franje Kadavera u raznim tipovima bolnice (poljska bolnica, pozadinski lazaret u plemićkom dvorcu, stacionar za venerične bolesti, za smještaj invalida i sl.), a Hrvatska rapsodija prati simbolički vlak pun sudionika i žrtava borbi, bolesti, ratne neimaštine, ali je zbivanje odvojeno od vojnih institucija i neposrednih ratnih događanja. Svezak u svojoj konačnoj verziji obuhvaća čitavo obzorje u rat uvučene Hrvatske, niz makroperspektiva i karakterističnih pojedinosti i dijaloga; radi se o ukupnosti niza pripovjednih fragmenata koji su oblikovani kao samostalne novele. Svaki od fragmenata, međutim, ima svoju imanentnu logiku, koja se, osim u Hrvatskoj rapsodiji, gotovo ne razlikuje od one što nakon Čehova obilježuje evropsku novelu. A opet, njihova ukupnost i međusobna konfrontacija stvaraju napetost karakterističnu za nezaključen avangardan, unutar sebe nehomogen skup tekstova, koji su bjelodano svi tematski povezani.

Ratna Hrvatska i povijesne implikacije prikazanog trenutka opstoje u Hrvatskom bogu Marsu na nizu prikazivačkih razina - od realizma, što ga možemo nazvati naslijeđenim pa i konvencionalnim (u Tri domobrana), do originalne ekspresionističke simbolike u Hrvatskoj rapsodiji U Tri domobrana naracija obuhvaća mnoštvo svakodnevnih podataka, koji su od bitne važnosti za odnose među pojedincima. Glavni likovi imaju svoju prošlost, koju upoznajemo retrospektivno i povezani su fabulom, a međusobne razlike čine ih reprezentativnim tipovima: oni označuju tri odnosa prema autoritetu i poretku. Nalazeći se u tom prikazu jednog dana kasarnskog života na području između civilnoga i ratničkog opstanka, Krleži je možda najviše odgovarala tradicionalna perspektiva nenametljive pripovjedne organizacije. U Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli, naprotiv, na jednom nepromjenjivom odnosu (časnik-satnija), kako se on očituje i u toku jednog egzercira (vojnog »zanimanja«), autor kao da dirigira baletom s brojnim varijacijama na jedan dominantan motiv (P. Matvejević ga uspoređuje s nama suvremenim »living theatreom«), a elementi društvenog realizma svedeni su na nekoliko temeljnih, ponavljanih grubih crta. Realizam u Smrti Franje Kadavera sasvim je drukčije naravi: to je statička slika jednoga bolničkog odjela (počinje i svršava sa po jednim samoubojstvom), gdje svaki lik služi kao ilustracija jedne mogućnosti odnosa prema ratu, bolnici, drugim ljudima, duši, pravdi, vjeri, dakle prema totalitetu života; fabularna nit zasniva se na sukobu samo dvaju likova. To je povod za određenu dinamiku, za pomak unutar pozadinske situacije, obilježene konzekvencama rata. U Baraki Pet Be smo ne samo u drugom tipu bolnice i u Galiciji, nego i u drukčijem tipu pripovijedanja. Pojedinci su samo na trenutak ovlašno karakterizirani u masi, pa ni ona dva lika koja igraju neke pojedinačne uloge nemaju jasnijih osobnih odredaba. U Domobranu Jambreku priča prati jednog pojedinca, ali je sama priča raspolućena, te junaka upoznajemo iz dvije vizure različite ne po tehnici naracije, nego po podacima s kojima nas sveznajući pripovjedač upoznaje.

Sve perspektive kojima su ovdje okarakterizirane prethodne novele obuhvaća na neki način Bitka kod Bistrice Lesne. »Konstrukcija ove novele, iako rastrgana, ima u sebi nešto od grandioznih proporcija, kakvih u našoj literaturi nije često bilo« (E. Finci). Autor nalazi načina da selekcijom detalja, približujući se ili udaljujući od svijesti pojedinaca, upotrebom panoramskih slika, dijaloga, citiranjem pisama, poveže pozadinu i frontu, trajnost i trenutak, kolektivnu i individualnu sudbinu. Bitan umjetnički zadatak mladoga prozaista bio je da transcendira prikaz pojedinačnih egzistencija realizirajući sliku jedne povijesne konstante, koju je osjećao specifičnom za svoju zemlju. Opća slika hrvatskoga seljačkog života na početku Bitke kod Bistrice Lesne, te vitalistička simbolika na kraju Kraljevske ugarske domobranske novele, jedno su rješenje takvog zahtjeva; drugo, umjetnički značajnije, jest simbolička slika zajedničkog stradalništva različitih pojedinaca u Kadaverovu bolničkom odjelu i još jača, dramatičnija, na višoj razini općenitosti, otjelovljenje austrougarske agonije u Baraki Pet Be. Konfrontacija jezika Monarhije, kojom u toj noveli postiže izvanredne efekte, ima svoje paralele u sukobu oficijelnog i pučkog jezika, odnosno književnog i zagorsko-dijalektalnog, te u načinu kojim su ratne manifestacije djelomično stilizirane reminiscencijama na barokne rituale i aristokratsku osjećajnost. Taj književni postupak bitna je značajka Krležinih avangardnih traženja. Najpotpunije su ona realizirana već u Hrvatskoj rapsodiji, gdje u svojevrsnoj sintezi epskih, dramskih i lirskih obilježja »imamo izraziti avangardni polifonizam i simultanizam glasova i zbivanja unutar kojeg se na istoj razini pojavljuju emblemi devetnaestostoljetnog nacionalizma, mitotvorbe hrvatske secesije s njezinim toposima i oblicima u nazočnosti zdvojnoga puka i njegovih glasova, a secesionistički mit se prevladava novim mitom hrvatskog narodnog Genija« (A. Flaker).

Ideologija potencijalnog bunta izrabljivanog i zlostavljanog seljaštva ima u Krleže svoju lucidnu, u jeziku sabranu povijesnu dimenziju prisutnu od Hrvatskog boga Marsa do Balada Petrice Kerempuha. Stilski, kompozicijski i svojim svjetonazorom ciklus je izraz plodnih godina rane Krležine zrelosti u kojima je nastao, godina njegove političke agitacije, ranih osobnih polemika (sa J. Bachom) i žurnalističkih obračuna, pred slom Austro-Ugarske, s madžarskom projekcijom podunavskih odnosa, do programatskog eseja Hrvatska književna laž, u kojem osporava književnu tradiciju što ju je naslijedio, i časopisa Plamen što ga sa A. Cesarcem pokreće u službi takve kritičke poetike, a zatim politički određenije Književne republike. Nakon svoje novatorske lirike nastavio je, s jedne strane, eksperimentiranjem u dramskom žanru, a s druge se, paralelno s ratnim novelama, okušao u modernizmu pripovjednog ciklusa Hiljadu i jedne smrti. Roman je još jedina kristalizirana forma kojoj K. u tim godinama nije dao svoj prilog, ali je ciklus Hrvatski bog Mars, po formi originalan, pandan znamenitim epskim proznim ostvarenjima o vojničkom doživljaju I svj. rata.

LIT.: M. V Bogdanović, Pripovetke Miroslava Krleže, SKG, 1922, knj. V, br. 2; E. Šinko, Istina Miroslava Krleže, Republika, 1952, 9; J. Rotar,»Hrvatski bog Mars« in »Doberdob«, Prežihov zbornik, Maribor 1957; S. Vučetić, Krležino književno djelo, Sarajevo 1958; V. Gligorić, Pripovedačka proza Miroslava Krleže, Izraz, 1960, 10; F. Kalan, Bog Mars, Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; B. Meriđi, Antimilitaristička književnost i »Hrvatski bog Mars« Miroslava Krleže, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; S. Težak, Pasiv u Krležinu »Hrvatskom bogu Marsu«, Jezik, 1970-71, 4 i 5; G. Ilina, Hrvatski bog Mars i rađanje revolucionarne književnosti u Jugoslaviji, Croatica, 1976, sv. 7-8; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

I. Vn.