In extremis

»IN EXTREMIS«, novela prvi put objavljena u Književnoj republici, 1923, knj. I, br. 1. Uvrštena je u zabranjenu zbirku novela Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933) te u knjigu Novele (Zagreb 1955). Pripada krugu Krležinih novela koje tematiziraju građansku, odn. malograđansku sredinu i sudbinu intelektualaca hrvatskoga međuraća.

Novela je jednostavne događajne strukture. Dobivši brzojav da mu je otac, upravitelj željezničke postaje u provincijskome rudarskom naselju, na samrti, mladi se liječnik Walter vraća u roditeljski dom. Otac mu umire istoga poslijepodneva, a navečer ga posjećuje Viktor Kunej, prijatelj iz djetinjstva, s kojim razgovara do kasno u noć. Nastavak zbivanja ispripovijedan je u noveli Smrt Tome Bakrana. Početak je novele različit od postupaka otvaranja u dotadašnjoj Krležinoj novelistici. Uvodno mjesto, umjesto predstavljanja glavnog lika, zauzima ekspresionistički opis prostora. Novela je komponirana susljednim oblikovanjem glavnih likova. »Bila su to dva mozga sagrađena od dviju potpuno oprečnih tvari. Dva značaja, dvije naravi i dvije sudbine koje su potekle iz ove provincijalne stanice kao iz mutnoga izvora prije mnogo godina da se probijajući kroz velike životne daljine i komplekse opet sliju u jedan tok intimnih i sudbonosnih događaja.« Prvi dio novele pripada doktoru Walteru, dok je u središtu drugoga dijela Kunej. Mladog Waltera muče temeljna egzistencijalna pitanja. Retrospektivna zgoda sukoba s redovnikom u vlaku funkcionalno pokazuje njegovo stanje: »On lično nema nikakve dogme ni stožera, i to je temeljni nedostatak njegova života!« Povratak u svijet djetinjstva i očeva smrt samo pojačavaju difuznost, asocijativnost i slikovitost njegove svijesti. Motiv žabe koja očajno traži izlaz prava je metafora Walterova položaja. Osim unutarnjeg monologa, koji je osnovni oblik Walterove samoanalize, zamjetljivo je približavanje pripovjedačeva diskursa gledištu glavnoga lika i uporaba slobodnoga neupravnoga govora. Izrazitiju diskurzivnu bliskost i ideološku naklonost pokazuje pripovjedač spram marksističkog prevratnika Kuneja. Pripovjedačevi iskazi i monolog toga lika, uz njihovo prepletanje u slobodnome neupravnom govoru, sadržajno donose Kunejev životopis, ključne stavove i kritičku analizu onodobnih društvenih i političkih prilika. Nekoliko je motiva Kunejevih monologa autobiografske naravi i potječu, kao i motiv hrvatskoga iseljenika, iz Krležina dnevnika (Davni dani, 1920). Osobito mjesto pripada subjektivnoj krizi što ju je Kunej doživio u jednome masliniku poviše Kvarnera. Riječ je o motivu novozavjetnoga podrijetla, koji, uz postupke bliske Dostojevskom i Proustu te neke trajnije Krležine preokupacije (povratak, slom F. Supila), upućuje na moguće utjecaje i veze pripadne nastanku novele.