Kako stoje stvari

»KAKO STOJE STVARI«, predavanje održano 17. XII. 1952. u Zagrebu; tekst je objavljen u tri nastavka u listu Narodna armija (22. XII. 1952, 1. I. i 8. I. 1953). U tome predavanju Krleža kritizira i osuđuje staljinizam, te iznosi svoje shvaćanje socijalizma. Staljinističku politiku, koja je svojim imperijalizmom porušila osnovne socijalističke principe, K. u ekspoziciji predavanja ilustrira grotesknim detaljem: propisom madžarske partije prema kojemu slika sekretara Rakošija mora na javnim mjestima visjeti niže i lijevo od Staljinove slike. Tim detaljem K. uvodi u povijesne reminiscencije i razlaže političku kozmogoniju rangiranja ličnosti, gdje nema ni ovozemaljske ni prekogrobne jednakosti, pa je tako nije bilo ni za Habsburgovce ubijene u Sarajevu, kad je prestolonasljednik na odru bio položen više od svoje isto tako ubijene supruge. Od takve povijesti do fašističkoga poretka s građanima drugoga reda razvoj je zakonomjeran. Suvremeni je Evropljanin danas zastrašen sovjetskim divizijama i u toj vladavini straha pod »atomskim zodijacima« okrenut je tek trošenju kao jedinoj svojoj filozofiji. Niz imena povijesno-političkih stradalnika K. prati i kraćim, karakterističnim izričajima na jezicima naroda koje spominje kvalificirajući tako povijest politike kao povijest ubojstava. Vehementni napad na staljinizam zaustavlja se na trenutak na slici izgubljene, liberalne, građanske Europe koja je nestala 1914: Europe otvorenih granica, slobode kretanja i govora, zajamčene privatnosti, sudova što sude na temelju dokaznoga postupka a ne priznanja okrivljenoga, itd. Nakon takve, gotovo idealizirane slike Europe, slijedi Krležino eksplicitno izneseno viđenje socijalizma: »Misliti socijalistički na zapadnoevropski način, značilo je usvojiti sva ova već stečena građanska prava i slobode, jer bez njih socijalizam nije ostvariv.« Trebalo je, dakle, toj građanskoj Europi, prema Krležinu shvaćanju marksizma, tek dodati »ekonomski volumen materijalne ravnopravnosti«. Sva su se ta nadanja slomila nakon 40 godina samoubilačkog samopljuvanja, provincijalnog kampanilizma i ostalih nakaradnosti staljinizma. Iz opisa staljinističke prakse K. se vraća Marxovim i Lenjinovim vizijama kako bi istaknuo njihovu potpunu negaciju u stvarnosti. Razočaran je i držanjem zapadnoevropske elite (Sartre, Aragon), koja je također »samljevena staljinskim žrvnjem« i nesvjesna njegovih žrtava. Krleža izlaganje poentira optimistično-propagandističnom tvrdnjom kako je »naša zemlja jedina danas u kojoj se te istine mogu slobodno izricati«, te dodaje kako će »istina, čiji smo mi jedini svjedoci, pobijediti, jer smo mi na strani pravde«.