Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»KOMENDRIJAŠI«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Izrazito je humorističko-satiričkog obilježja. Sastoji se od 263 stiha kojima se oblikuje četrdeset i sedam strofa i to od distiha do strofa sa šesnaest stihova. Izmjenom raznolikih vrsta stihova, među kojima najkraći ima dva sloga a najdulji šesnaest slogova, kao i raznolikih strofnih oblika stvoren je dinamičan, scenski funkcionalan ritam prave pučke predstave u kojoj je glavni akter Petrica Kerempuh, temeljni lik čitavoga djela. Kerempuh, koji se u baladi Petrica i galženjaki pojavio u liku tragičnoga komentatora socijalne i povijesne zbilje, s tamburom pod kmetskim galgama, te u liku evokatora surove kmetske sudbine, u ovoj se baladi pojavljuje pod maskom pučkog zabavljača, histriona, vandrokaša, komedijaša, prevejanca, sprdala, ali i knjigoznanca, poliglota, vidovnjaka, pučkog prosvjetitelja i povijesnog satiričara. Pod svim tim maskama skriva se jedinstven i kompleksan lik kojemu maske upućuju različite uloge i daju mogućnost izricanja osobnih misli i komentara o stvarnosti i životu pred šarolikom publikom na javnoj sceni. U ovoj baladi to je središnji, stari zagrebački trg Harmica, višestoljetni sajmišni prostor na kojemu se o blagdanu Male Gospe skrasila karnevalska histrionska družina, putujući glumci i lakrdijaši u svojim ljudskim i animalističkim larfama i s inventarom i instrumentarijem za srednjovjekovne pučke predstave. Balada predočuje ambijent i atmosferu punu uzbuđenja, radoznalosti, iščekivanja i zbunjenosti što je stvorena (ne)očekivanim dolaskom družine koja svojim lakrdijama, rugalicama, lascivnim prizorima, urnebesom, magičarskim trikovima i bučnom glazbom razbija monotoniju svakodnevnog života. Međutim, Sent Ištvanova Kruna što je ti lakrdijaši dovoze na javnu scenu u običnim seljačkim tačkama, metaforička je signalizacija njihove uloge kojom se ostvaruje sinteza pučke lakrdije i svojevrsnoga političkog teatra, koji svojim aluzijama, humorom, ironijom, sarkazmom, indirektnim i direktnim karikiranjem, razobličuje povijesnu zbilju. Kerempuhove pučke pošalice, duhovite izreke, satiričke invektive, parodije trubadurske i romantičke lirike pomoću pastiša, kakav je ostvaren simbiozom narodne brojalice i ljubavne kancone o gospođici Lemonini, promišljeni su postupak da se preko zabave i smijeha otvori prostor i za gorku riječ o kobnome povijesnom trenutku. A taj trenutak je tragično razmeđe XVI. i XVII. st. kada je mirom na rijeci Žitvi 1606. Slavonija pripala Turcima, a Hrvatska bila svedena na reliquiae reliquiarum. Povijesni kontekst te epohe Kerempuhova riječ asocira mirisom i zvukom turskog oružja, pokretima vojske po hrvatskim prostorima, no satirička je njezina oštrica najdirektnije usmjerena spram Rudolfa II. Habsburškoga, koji je kao rimsko-njemački kralj postao 1576. i hrvatsko-ugarskim kraljem. Više nego državničkim poslovima bavio se astrologijom i umjetnošću, opremanjem praškoga kraljevskog dvorca u Hradčanima, a oglušivši se na pozive hrvatskih staleža zanemario je borbe s Turcima pristajući na porazan mir. Latinskim stihovima u 36. i 37. strofi, »Dum Pragae consulitis /... / Sclavonia amittitur« (Dok se u Pragu vijeća /... / Slavonija propada), izrečena je najoštrija osuda zvezdoznanca i coparnika Rudolfa i njegova odnosa spram Hrvatske, što se nije bitno izmijenilo ni pod vlašću njegova brata Matijaša II, koji mu je 1608. oteo prijestolje. Sukobi katolika (kojima je bio skloniji Rudolf) i protestanata (koje je štitio Matijaš) odvraćali su interes za Hrvatsku, koja je zbog dinastičkih sukoba u Pragu morala sama ratovati protiv Turaka. Kontrastom između bezbrižnog života u praškome carskom Belvederu i sto tisuća mrtvih u Hrvatskoj, apostrofirani su njezina uloga i tadašnji položaj u Europi kojoj je služila kao antemurale. Kerempuhov scenski monolog o sudbini Hrvata protkan je ironijskim diskursom, koji se intenzivira u drugome i završnome dijelu balade gdje se Europa optužuje gorkim i žučljivim riječima. Obrana latinskoga svijeta u rukama je osamljenih i nemoćnih Hrvata kojima je kao braniteljima sebe i cijele Europe povijest dodijelila besramnu ulogu i položaj vojnika ili kmetova (»Horvatu je navek živet / kak katana, kakti kmet«). Kulminaciju tih optužbi Kerempuh izražava u 46. strofi gorkom spoznajom da je Hrvatima kao oružnicima latinščine i braničima Europe, prozvane u ogorčenju bludnicom (smuda), namijenjena smrt i nezainteresiranost za njihovu sudbinu (»Kaj njih je za nas v Pragu brig? / Evropa za nas ima štrik«). Autor balade je ovim stihovima produbio i nastavio sumornu temu starije i novije hrvatske književnosti, koja je u više navrata progovarala o bešćutnoj Europi. Skinuvši do kraja svoju komediografsku masku, Kerempuh je otkrio svoje pravo lice, bolnog, ogorčenog i gnjevnog komentatora hrvatske povijesti, koja je kao tema našla svoje mjesto i pod krinkom karnevalske predstave, čiji je završetak u znaku intimnoga autorova revolta i signiranja tragičnoga povijesnog udesa što je u Hrvatskoj trajao stoljećima.

Jo. S.