Kriza u slikarstvu

»KRIZA U SLIKARSTVU«, putopisni esej objavljen u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 1, postaje dijelom knjige Izlet u Rusiju (Zagreb 1926), ali je u kasnijim izdanjima knjige izuzet. U Likovnim studijama (Sarajevo 1985) objavljen je bez uobičajenih za to izdanje bibliografskih podataka. Fragment Slikar Ljubo Babić objavljen je samostalno u Svijetu, Zagreb 1926, 22. Esej je pisan kao zapis s puta, boravka u Berlinu i posjeta Nationalgalerie i Grosse Berliner Kunstausstellung koja se održavala 31. V. - 1. IX. 1924. U uvodu u tekst Krleža žestoko obračunava sa suvremenim tendencijama u slikarstvu, optužujući zapravo avangardu za merkantilizaciju. Prolazeći zatim kroz Nacionalnu galeriju, niječno se odnosi prema kanonima simbolizma (Böcklin) i ekspresionizma, pa su mu Munch i skupina oko »Sturma« »nevjerovatno daleka kulturna historija«, ali se ipak zaustavlja pred platnima Kokoschke (Prijatelji, 1917-18), F. Marca (Toranj modrih konja, 1913), a osobito ga fascinira Klee s Vokalnom lepezom komorne pjevačice Rose Silber (1922) kao pokušaj prenošenja glazbenog doživljaja u likovni. Godišnja berlinska izložba izaziva negativnu reakciju: posjetitelj se zaustavlja samo pred izlošcima Društva berlinskih umjetnika, Schmidta-Heybacha i Tischlera (Golgota!), pa tek kasnije, u eseju Slučaj arhitekta Iblera (Književna republika, 1924, knj. II, br. 4), pozitivno vrednuje arhitektonske konstruktivističke izloške s te izložbe. Na berlinskoj izložbi bila je izložena i Groszova mapa Ecce homo, koju K. u eseju ne spominje, ali od nje očito polazi u tekstu O njemačkom slikaru Georgeu Groszu(Književna republika, 1927, knj. IV, br. 2). U završnom dijelu eseja K. prelazi na razmišljanja o Lj. Babiću. Hrvatski slikar ne rješava suprotnosti između likovne mimetičnosti i apstrakcije, već je »protuslovno svladavanje problema« i »bjesomučno bacanje iz krajnosti u krajnost« njegova temeljna odlika koja ga izdvaja iz opće likovne »krize« koju K. zamjećuje, polazeći od viđenoga u Berlinu, da bi zapravo, ističući Babićev primjer, nagovijestio i vlastitu estetiku suprotnosti. Osobnu fascinaciju platnom P. Kleea potvrdio je pak K. umećući pasus posvećen njegovoj slici i u esej Nekoliko riječi o Lenjinu (Književna republika, 1926. knj. III, br. 1).