Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»LEGENDA«, prva Krležina tiskom objavljena drama, ujedno i prvi njegov tiskani tekst. Prva varijanta, bez generičke oznake i uvodnoga popisa dramskih osoba, izlazila je u Književnim novostima urednika M. Marjanovića (Zagreb - Rijeka, 1914, 1, 2, 3 i 4). Pripremajući Sabrana djela 1923, K. je Legendu namjeravao tiskati u sklopu »biblijskog ciklusa« u knjizi pod naslovom Legende. God. 1927. tekst je, međutim, premjestio u (nedovršen) ciklus o »pet giganata« (Isus, Kolumbo, Michelangelo, Kant, Goya), a 1933. uvrstio je drugu varijantu teksta u knjigu drama, ponovno pod naslovom Legende, ali s drugim izborom tekstova. Budući da je 1923. drame o Kolumbu, Michelangelu i Goyi (»u rukopisu«) planirao uvrstiti u knjigu pod naslovom Gigantomahia, neutemeljeno je tvrditi kako je K. već Legendom počeo sustavno raditi na ciklusu o genijima ili »gigantima«; naprotiv, Legenda je posljednja drama što ju je uključio u taj (nedovršeni) ciklus, i to tek nakon što je odustao od »biblijskog ciklusa«.

Poticaje za dramu o posljednjim danima Isusova života poslijeratna je kritika nalazila i u Krležinu doživljaju crkvenog obreda na Veliki petak kao »velike drame« (o čemu piše u Djetinjstvu u Agramu), i u njegovoj gimnazijskoj lektiri (S. S. Kranjčević, A. Strindberg, O. Wilde i dr.), te u prvim kazališnim iskustvima (u HNK je 1905. mogao vidjeti jednu od posljednjih izvedbi Samaritanke E. Rostanda, s A. Fijanom kao Isusom i S. Borštnik kao Fotinom, a mogao je znati, preko polemike u dnevniku Hrvatska, i za dramu Marija Magdalena F. Galovića (1913), koju je intendant V. Treščec odbio uvrstiti na repertoar.

U varijanti iz 1914. Legenda je podijeljena na četiri slike. Prva se zbiva u »uljiku, među maslinama« za mjesečne noći, druga u »istočnjačkoj krajini« u punom sjaju sunca, treća u getsemanskom masliniku za olujne noći s Velikog četvrtka na Veliki petak, četvrta na Golgoti, na Veliki petak. Prvu sliku čine kraći dijalog Isusa i Marije o ljubavi te sučeljavanje Isusova »Ja vjerujem! (...) Ja ljubim! (...) Ja se nadam!« i Sjenina »a ja znadem«; druga je sklopljena od dijegetičkoga prikaza Isusova naukovanja i Eleazarova uskrsnuća, procesijskoga prolaska Isusa i njegovih učenika kroz okupljenu gomilu te dijaloga Isusa i Sjene u koji se, na kraju slike, uključuje i Marija; treća počinje kratkom parafrazom Isusova razgovora s Petrom i Ivanom u getsemanskom masliniku (»Ako tkogod među vama imade torbu, neka ju uzme...« itd.), nastavlja se nizom Isusovih »krvavih vizija« i »halucinacija« što ih Sjena komentira, a završava Sjeninim nagovaranjem Isusa da izbjegne mučeničku smrt za druge (nedostojno »stado« među koje su se umiješali »vukovi kojima se više ne mile niti ovce, nego pastiri«) i vrati se životu (uz Mariju) te Isusovom rezignacijom (»To je bila laž moga života, što sam uopće govorio dušama ribara! Dušama, koje će načiniti mreže iz ljubavi moje, i cirkus!«), čežnjom za približavanjem zvijezdama u smrti i, naposljetku, njegovim padom u san za kojeg mu prilazi Juda(s) s rimskim vojnicima; u četvrtoj slici, što se zbiva poslije Isusove smrti na križu, Marija odbija Judino udvaranje, a nakon njegova odlaska saznaje od Sjene da je Isus ljubio i nju i život. Drama završava Marijinom smrću pod križem, Judinim vješanjem o nj i umjerenim ironijskim otklonom od te larmoajantne slike »lješina svih ovih, koji su nekoć bili - ljudi«: »A visoko gore, u zraku, kruže gavranovi, odjekuje njihova pjesma tužno, ali kao da u toj tuzi ima i smijeha.« Ljubavni »trokut«, K. je, međutim, ironizirao tek u sljedećem dramskom tekstu, Maskerati, a ovdje se »lancem« neuzvraćenih osjećaja (Isus ljubi čovječanstvo, Marija Isusa, Juda Mariju) koristio kao okosnicom patetične dramske priče o nemogućnoti ozbiljenja Isusova poetskog zamišljaja idealnog svijeta kojim vladaju istina i ljubav.

Za tiskanje u knjizi Legende (Zagreb 1933), K. je znatno preradio mladenački tekst. Dodao mu je uvodni popis dramskih osoba, generičku odrednicu »novozavjetna fantazija u tri slike« i odredio mjesto radnje kao »getsemanski maslinik« za prvu i treću sliku te »Eleazarovo uskrsnuće« za drugu. Četiri slike sveo je na tri uklopivši golgotski prizor u treću sliku, kao posljednju u nizu Isusovih »vizija«, izbrisavši sve Judine i Marijine replike (dijelom ih »prepričava« Sjena), izbacivši i prizor Judina vješanja o Isusov križ te završivši sliku (i cijelu dramu) dolaskom Jude s vojnicima i (dopisanim) poljupcem uz repliku: »Zdravo, Sine Davidov!« Tekst, međutim, nije samo dramaturški prerađen nego mu je promijenjen i ideološki naboj. U varijanti iz 1914. znatno je blaža Krležina kritika kršćanstva. Moglo bi se reći da K. tada zabacuje praksu, ali ne i ideju. Isus iz 1914. čvrsto vjeruje u svoje mesijanstvo, u Boga i u ljude, a Sjenina se sumnja proteže samo na ljude koji neće shvatiti ni prihvatiti Isusov nauk. Njegova se vjera ne ironizira ni u didaskalijama. God. 1933. kritika je mnogo radikalnija. Indikativna je preradba kraja prve slike: u varijanti iz 1914. Isus, prožet »harmonijom divne istočne noći (...) pada na koljena pred vječnim sudijom, koji od početka bdije nad svijetom« i obraća mu se sa: »Veliki Bože moj!«; u varijanti iz 1933. Isus, prožet istom »harmonijom«, šutke kleči pod ispražnjenim »nebom, koje od početka stoji ogromno i nedohvatno nad čitavim svijetom i zbivanjem«. Promjene su mnogobrojne: Sjenina sumnja proteže se s ljudi i prakse na ideju te u jednoj od raspri neutralne Isusove »misli« (1914) postaju »prazne i isprazne tlapnje i jalove misli« (1933); Bog, vječnost, besmrtnost, duša i sl. u prerađenim didaskalijama i Sjeninim replikama redovito se ironiziraju ili relativiziraju stavljanjem u navodnike; jače je istaknuto Isusovo socijalno podrijetlo, kao i socijalno podrijetlo njegovih učenika; Sjenino iskustveno putovanje kroz neimenovane predjele postalo je putovanje helenskim i indijskim svijetom; u posljednjoj tiradi Isus i dalje vidi smisao u traganju za istinom i »vječnim uzrokom«, ali mu više ne sučeljuje ljubav žene nego »sitne obmane svakodnevnog života«; napokon, u varijanti iz 1914. čudo Eleazarova uskrsnuća nije obezvrijeđeno time što Sjena priopćuje Isusu (i čitateljima/gledateljima drame) da je riječ o Marijinoj prijevari (kao u varijanti iz 1933), nego samo time što je izvedeno »po narudžbi«, radi pridobivanja puka koji je »vođen prostim porivima za senzacijom«.

U sljedeća izdanja K. je unosio samo manje promjene, uglavnom pravopisne, leksičke, morfološke i stilističke.

Već u prvoj varijanti, tiskanoj na kraju razdoblja hrvatske moderne, dramski svijet Legende koncipiran je i izveden kao artistička »slika slike«, tj. kao »odslik« poetskoga i mitskog svijeta Biblije, crkvenih obreda na Veliki petak, dramskih, pripovjednih i proznih tekstova što tematiziraju Isusov život i njegovu muku te popularnoga sakralnog slikarstva. Osnovna fabularna nit (susret s Marijom - Eleazarovo uskrsnuće - molitva u getsemanskom vrtu - Judina izdaja - smrt na križu - Judino samoubojstvo /samo u varijanti iz 1914/) temelji se na slijedu zbivanja prikazanih u evanđeljima. Krleža i u dijalogu i u didaskalijama nasljeduje biblijski stil, citira i parafrazira biblijski tekst (»Ja sam put, istina i život /.../ Zaista, zaista ti kažem, kad bi u vas bilo toliko vjere, mogli biste stati pred goru i zapovijediti joj da se makne. I gora bi se maknula« i dr.). Ključne riječi Isusova diskurza u Legendi - »vjera« i »ljubav« - također su ključne riječi Isusova diskurza u Bibliji, napose u Ivanovu evanđelju o koje se K. ponajviše i oslanja. Erotski i tanatološki tematski niz prepleću se, a u posljednjem prizoru (Marija ljubi noge raspetog Isusa, a zatim se privija uz /njegovu/ Sjenu na tlu) i sjedinjuju. Uz Isusa, Mariju, Judu, apostole, farizeje i druge likove koji u prikazanome dramskom svijetu imaju status živih ljudi, u Legendi se javlja i lik »Njegove (Isusove) sjene ne mjesečini«. Između sadašnjosti (Isusova učenja i njegova odnosa s učenicima) i budućnosti (povijesnog razvoja kršćanstva i crkve) uspostavlja se odnos isključivanja, karakterističan za odnos prostorno i/ili vremenski prisutnoga i odsutnoga u hrvatskim artističkim dramama u razdoblju moderne. Povijest kršćanstva (sa Isusova je stajališta riječ o budućnosti) objavljuje se Isusu u »vizijama« i »halucinacijama«, koje su u varijanti iz 1914, sudeći prema didaskalijama (»Vjetar kao da donaša perspektive /.../ Kroz vjetar kao da se čuje« i sl.), trebale biti samo predočene tzv. »zvučnim kulisama«, a tek 1933. i vizualno prikazane. I smrt na Golgoti Isus u varijanti iz 1933. »sniva [kao] posljednju scenu ove drame«. Prikazani prostor u izvedbi treba biti bogato ornamentiran; velika se važnost u stvaranju posebnoga ugođaja pridaje svjetlu (mjesečina, svitanje, jarka sunčeva svjetlost, suton, »zelene munje« i »blijeda fosforna svjetlost« oluje, plamen svijeća i baklji, prolijetanje meteora i dr.), »zvučnim kulisama« i glazbi (pjev slavuja, glasanje šturaka, galebova, »ptice smrti« i gavranova, »fijuk bure« i »mračna, zelena, paklena grmljavina«, urlanje zvjeradi i krici mučenika u arenama, trube i pjesma križara, zvona, pjesma redovnika i dr.), čak i mirisima, kojima se, primjerice, koristio francuski simbolistički teatar (»Duboka tišina, prožeta zadahom/mirisom svježih ruža«). Razmještaj kostimiranih glumaca u scenografski opremljenom i osvijetljenom pozorničkom prostoru podsjeća na slikarske kompozicije (Marija kleči pred Isusom, izvođenje Eleazara iz groba, Isus i učenici u getsemanskom vrtu, Judin poljubac, tri križa na Golgoti). Didaskalije su opširne i sugestivne, tj. poetskom naracijom i deskripcijom sugeriraju dojam koji bi trebala polučiti kazališna izvedba teksta, a ne daju redatelju i njegovim suradnicima precizne upute o scenografskom oblikovanju pozorničkog prostora, svjetlu, kostimima, mizansceni i sl.

Krležin osvrt na tu mladenačku dramu u osječkom predavanju 1928. dobar je primjer djelomične pouzdanosti njegovih informacija o vlastitim tekstovima. Uz upućivanje na Kranjčevića kao lektiru kojom je nadahnut njegov Isus i spominjanje varijante u četiri slike, što bi mogao biti dokaz u prilog tezi da je preradio Legendu tek za izdanje u knjizi 1933, K. govori i o tome kako se »sa svojom dvadesetom godinom čudio (...) što naše kazalište nije htjelo da prikazuje (...) Krista na mjesečini gdje u masliniku ljubi plavu kosu griješnice Marije Magdalene«. U Legendi, naime, Isus ni u jednom prizoru ne ljubi Marijinu kosu, već ona ljubi njegove noge i ruku, a on je samo pridiže; ostaje otvoreno i pitanje može li se Marija, sestra Eleazara i Marte, poistovjetiti s Marijom Magdalenom, kako se u kritici uvriježilo, jer se u drugoj slici među ženama iz Isusove brojne pratnje (»Ivana žena Khuse, Saloma i Suzana, Marija i Marta«) spominje i »Marija iz Magdale«.

Legenda je praizvedena tek 1978. u zeničkom Narodnom pozorištu, u režiji S. Unkovskog, sa Z. Jelčićem (Isus), A. Popov (Marija), Ž. Mijatovićem (Sjena) i dr.

LIT.: B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970, str. 10-17; B. Hećimović, 13 hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976, str. 353-355; D. Foretić, Borba sa stvarima, Zagreb 1986, str. 102-105; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1989, str. 13-16.

B. Sen.