Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»LEGENDE«, knjiga dramskih tekstova, objavljena 1933. u Zagrebu (MK SDM). Sadržava sljedeće dramske tekstove: Legenda, Michelangelo Buonarroti, Kristofor Kolumbo, Maskerata, Kraljevo, Adam i Eva. Na kraju knjige nalazi se kratka napomena o redoslijedu njihova nastanka. Iako su sve drame već ranije objavljene, ovom su prigodom prvi put okupljene pod zajedničkim naslovom u jednoj knjizi koja tako potpuno obuhvaća početno razdoblje Krležina dramskog stvaranja. Osim što predstavlja značajnu književnopovijesnu činjenicu, ovo je izdanje zanimljivo i s tekstološkog stanovišta jer je u njega K. unio niz preinaka i dopuna s obzirom na prvoobjavljene varijante tekstova.

Uvodno mjesto u knjizi zauzima Legenda (nastala 1913, prvi put objavljena 1914), generički označena kao »novozavjetna fantazija u tri slike«. Događajna struktura drame obuhvaća vrijeme od Isusova dolaska u Betaniju i Eleazarova uskrsnuća pa do Judine izdaje, a njezin je idejni svijet (pitanja o smislu života, svijeta, ljubavi, vjere) oblikovan u dijalozima između Isusa i njegove Sjene. Drama je, prema prvoobjavljenoj verziji iz 1914, doživjela u ovom izdanju nekoliko promjena od kojih se najvažnija i svakako najzanimljivija odnosi na završni dio. Prvotno zamišljena u četiri slike, Legenda je sada, stapanjem 3. i 4. slike, oblikovana u tri. Posljednji se prizori ne odvijaju nakon Isusove smrti, već su predstavljeni kao njegov san. Izostavljen je, primjerice, dijalog između Marije i Jude, dok se na samome svršetku umjesto Judina samoubojstva i gavranova nalazi Isusovo uhićenje. Drame Michelangelo Buonarroti (nastala 1918, prvi put objavljena 1919) i Kristofor Kolumbo (nastala 1917, prvi put objavljena 1918. pod naslovom Cristoval Colon) obrađuju sličnu temu i dijele niz podudarnosti u strukturi. Riječ je o iskušenjima i tragici genijalnih likova koji nošeni velikim idejama i razdrti vlastitim traganjem ostaju usamljeni i suprotstavljeni neposrednoj životnoj sredini. Tekst Michelangela Buonarrotija nije u odnosu na prvo objavljivanje doživio značajne preinake. Izostala je izvorna posveta slikaru Lj. Babiću, ponegdje je promijenjen leksik, neke su replike proširene, a Žena je postala Beatrice, Laura i Vittoria Colonna. Autorove su intervencije znatno učestalije u Kristoforu Kolumbu. Osim izmjene naslova, tekst sadržava podrobnije opise u didaskalijama, proširene replike i nove stihove. Preinake dijelom uvjetuju i ponešto drukčiju semantičku intonaciju pojedinog mjesta. Tako, primjerice, u prvom izdanju stoji: »A najsilniji viču samosvjesno isprsivši se oko sudije što maše na dobošu: / Veseli se narode! Otkriveno je Novo! / Da nije nas bilo, ti bi se bio vratio, narode! / O, nikada se ti, narode, ne bi usudio u Nepoznato da ne bje nas! / Eto! Narode! Veseli se! Kopno! Kopno! / Ubili smo Zloduha i otkrili Novo! Narode! Neka grunu topovi - neka ječe trube, neka živi Novo!« (Cristoval Colon, u knj. Hrvatska rapsodija, Zagreb 1918, str. 114—115); dok isto mjesto sada glasi: »A članovi admiralske falange, podadmirali, bankiri i fratri, sada predstavnici kompaktne većine viču samosvijesno isprsivši se oko viceadmirala što maše na bubnju kao jedini autoritet lađe: / Veseli se narode! Otkriveno je Novo kopno! Dolazi nova historijska faza prosperiteta! / Da nije nas bilo, ti bi se bio vratio, narode, u svoju staru domovinu! / O nikada se ti, narode, ne bi usudio u Nepoznato, da ne bje nas! A sada si postao nosiocem jedne nove historijske faze! / Eto! Narode! Veseli se! Kopno! Kopno! / Ubili smo zloduha i otkrili Novo kopno! Narode! Neka grunu topovi - neka ječe trube, neka živi Nova Zemlja!«

Nakon »gigantske trilogije« slijedi Maskerata (nastala 1913, prvi put objavljena 1914), »karnevalska ljubavna igra« jednostavne aktancijalne strukture utemeljene na ljubavnom trokutu. Središnji je događaj bračna kriza koja kulminira jedne pokladne noći i očituje suprotstavljene svjetonazore tipološki oblikovanih likova. I tekst Maskerate izmijenjen je za ovo izdanje. K. je ponešto proširio replike, promijenio ime ženskog lika (Pierretta je postala Kolombina) i intervenirao u sam svršetak drame, naglasivši Don Quixoteovu ironiju i Kolombininu spoznaju. Drama Kraljevo (nastala 1915, objavljena 1918) prikazuje zbivanja na Kraljevskom sajmu, »jedne kolovozne noći u predratnom Zagrebu«. Kaotičnost i grotesknost temeljne su značajke dramskog svijeta (»Sve je to jedan golemi kotao u kom se puše i vriju čudne varave pare, divlji zvuci - čarobne boje - bolesna lica«). Takva je atmosfera ostvarena uporabom svih scenskih izražajnih sredstava, istodobnošću različitih prizora, isprepletenošću mnoštva likova, njihovih skupina i sudbina te prožimanjem stvarnoga i fantastičnoga. Kraljevo je također doživjelo u ovom izdanju niz dopuna koje uglavnom pojačavaju središnji ugođaj drame. Krležine amplifikacije i preformulacije naglašavaju socijalnu obilježenost pojedinih likova ili njihovih sukoba, donose domoljubne nazdravičarske motive, ocjene o ženskoj naravi i podrobnije opise svijeta »zagorskih saturnalija«. S takvim je pojačavanjima potpuno sukladna izmjena na kraju drame, pa tako Janeza - umjesto konobarica iz prvoobjavljene varijante - smještaju u mrtvačka kola smetljarice. Posljednja drama u knjizi, Adam i Eva (napisana i objavljena 1922), obrađuje vječni sukob između spolova i kružnom strukturom pokazuje njegovu trajnost. Dramska se struktura sastoji iz dvaju dijelova. U prvom je prikazan prekid ljubavne veze između Čovjeka i Žene u stvarnom svijetu, a u drugome ponovni susret s onu stranu života. Najznačajnija izmjena u ovom izdanju Adama i Eve umetanje je prizora iz vlaka u strukturu dramske radnje. Taj prizor znatno povećava broj likova i mijenja način Čovjekova samoubojstva (umjesto revolvera - skok iz vlaka). Posljednja je didaskalija također funkcionalno proširena zbog naglašavanja kružne strukture. Tako završna rečenica iz prve varijante: »Dok to kelner govori, gore se par svija u klupko« (Kritika, 1922, 10-12), sada glasi: »Dok to kelner govori, gore se par svija u klupko, a edenski se perivoj pretvara u stjeničavu hotelsku sobu, zeleno rasvijetljenu, banalnu i prljavu.«

De. D.