Maskerata

»MASKERATA«, dramsko djelo (jednočinka), objavljeno u riječkim Književnim novostima, 9. V. 1914, te u knjizi Legende (Zagreb 1933). Drugi po redu objavljen Krležin scenski tekst. Unatoč tomu što je K. za objavljivanje u knjizi znatno proširio i promijenio tekst (Pierrette iz prve verzije postaje Kolombina, brišu se njezino i Don Quixotovo osobno ime Agava odn. Flaming, Don Quixotove tirade su sadržajno bogatije i dosljednije, u tekst su uklopljene i tri Pierrotove lirske pjesme, dopisana je završna Kolombinina replika o komediji koju Don Quixote može napisati na temelju iskustva itd.), znatan dio kritike smatra Maskeratu izrazito početničkom tvorevinom bez neke znatnije supstancije, a svakako bez obilježja značajnih za Krležu. I scenski život Maskerate je oskudan; praizvedena je tek 1955. u režiji M. Dedića (Beogradsko dramsko pozorište na gostovanju u Ljubljani) te imala još desetak izvedbi krajem 50-ih i tijekom 60-ih godina. Usprkos takvoj recepciji, tekst zaslužuje dostojno mjesto u autorovu stvaralaštvu, osobito zbog činjenice da je ta »karnevalska ljubavna igra«, kako glasi izvorna generička oznaka, reprezentativno djelo za situaciju u kojoj hrvatska književnost određuje svoje mjesto koje je u skladu sa strujanjima europske književnosti oko prijeloma stoljeća. Europski fin de siècle ovdje dobiva u mnogočemu svoju kasnu apoteozu. Kako Krleži priliči, to je ironična apoteoza. Djelo, koje je generički najlakše uklopiti u tradiciju komedije, nastalo je u vrijeme kada je književnost u duhu secesijske artificijelnosti već na izmaku (pa i K. već godinu dana poslije Kraljevom ulazi u novu stilsku fazu). Ono je u tom smislu oproštaj od rafinirane, razigrane umjetničke kulture kakva je karakteristična za razdoblje oko prijeloma stoljeća, osobito u zapadnoeuropskim zemljama. U dramaturgijskom i tematskom pogledu Maskerata je srodna tipu profinjene intertekstualno usmjerene komedije (kadšto s parodijskim nabojem), tipu kakav je u ono doba njegovao Schnitzler, pisac za kojega je K., uostalom, slabo mario, poznavajući ga, očito, samo površno. Znakovito za komične podvrste u europskoj književno zahtjevnoj drami onoga vremena prije svega je naglašen odnos prema književnoj tradiciji, s naznakama parodije ili pastiša, i stoga u načelu antinaturalističko stilsko usmjerenje, što dolazi do punog izražaja tek u varijanti iz 1933. Poznavatelji europske drame prepoznat će aluzije na likove kojima je pečat dala commedia dell'arte, klasicističku zgusnutost i utemeljenost u verbalnoj dramaturgiji, Maeterlinckove simbole, Schnitzlerovu ironiju. U tematskom pogledu komad je srodan posljednjemu u nizu Krležinih ekspresionističkih dramskih djela, složenoj jednočinki Adam i Eva. Odnos je donekle komplementaran. Dok kasnije djelo odnose između spolova prikazuje kao fatalno zbivanje u vječnom ponavljanju istoga životnog uzorka u ritmu privlačenja i odbijanja, požude i mržnje, »ljubavna igra« problematiku erotskih iskustava i tenzija prikazuje u svjetlu ironijskoga relativizma. U duhu antinaturalizma likovi erotskoga trokuta (Pierrot, Kolombina, Don Quixote) zapravo su tipološke personifikacije. Zbivanja u tijeku »jedne pokladne noći« očituju pojave bračne krize, a sastojci su joj sitne intrige i nesporazumi iza kojih se naziru sukobi između nekih temeljnih shvaćanja života: Pierrot, opisan kao »pjesnik« i »bonvivan«, zastupnik je razigrane ćutilnosti, hedonizma, a Don Quixote, označen i svojim literarnim imenom, obilježen je napregnutom misaonošću, kontemplativnim načinom života. Utjelovljenje intelektualnosti, Don Quixote, međutim, u isti mah ističe svoje duhovne ekstaze, svoju čežnju da »vidi sunce« te »sam postane suncem« (1914), odn. svoj unutrašnji »ples nad ponorima« (1933). Ironik i ekstatik, on je značenjski najbogatije opremljen lik Maskerate, srodan mnogim karakterističnim Krležinim likovima (Michelangelo, Leone Glembay i dr.). Poznavatelji Nietzscheovih djela prepoznat će u njegovim mislima maksime o aristokraciji duha, o slobodi amoralnosti te o nadmoći ironije. U završnoj poenti nadmoćna je, ipak, Kolombina, koja je utjelovljenje ženske osjetilnosti i putenosti (posve u duhu tipološkog određenja u knjizi O. Weiningera Geschlecht und Charakter, 1903). Ujedno intelektualno gipka, ona nije prototipski svedena na očitovanje puke »ženstvenosti«, već je lik koji -popraćen obiljem književnih referenci - sadrži raspon mogućnosti koje se mogu naznačiti srodnošću sa Salomom ali i s Ibsenovom Heddom Gabler i Wedekindovom Lulu. Opredijelivši se na kraju za Pierrota, jer je Don Quixote svojim »superiornim« smijehom povrijedio njezine osjećaje, Kolombina, u varijanti iz 1933, filozofu dobacuje da o zbivanjima pokladne noći može napisati komediju. (U prvoj se varijanti, međutim, Pierrette i Pierrot bez riječi »bace« jedno drugome u »strastven zagrljaj« nakon što ih je Don Quixote nazvao »melankoličnim bjestijama«.) Krug literature o literaturi time se zatvara. Komedija puna dosjetki i paradoksa završava poentiranim proturječjem: Kolombina, koja je inače puna prezira prema svijetu knjiga, zaziva mogućnost da svoj bitak povjeri trajnosti jezične tvorevine, tekstu, književnom djelu.

LIT.: B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; R. Vučković, Krležina dela, Sarajevo 1986; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; V. Žmegač, Krležin fin de siècle: Maskerata, Umjetnost riječi, 1990, 4; isti, Duh impresionizma i secesije, Zagreb 1993.