Mister Vu-San-Pei zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje

»MISTER VU-SAN-PEI ZANIMA SE ZA SRPSKO-HRVATSKO PITANJE«, putopisno-dnevnički zapis izvorno objavljen u Književnoj republici, 1924, knj. II, br. 2, a zatim kao poglavlje u prvom izdanju putopisne knjige Izlet u Rusiju (Zagreb 1926) pod naslovom U Drezdenu.

Mister Vu-San-Pei tekst je putopisno-satiričkoga karaktera u kojem Krleža, sugerirajući kako je nemoguće strancu racionalno razjasniti pojedinosti hrvatsko-srpskih odnosa, nastoji iznijeti na vidjelo antinomije jugoslavenstva nakon 1918. i izvesti svojevrsni reductio ad absurdum starojugoslavenskoga nacionalnog pitanja. Dijalog s Vu-San-Peiem, turistom iz Kine, prikazan je kao da se odvija u Dresdenu, jednoj od postaja na Krležinu putu prema Berlinu 1925. Na početku zapisa K. donosi nekoliko putopisnih zapažanja o Dresdenu i opis svoga susreta s kineskim turistom. Dijalog o jugoslavenskim temama, koji tvori jezgru zapisa, započinje se nakon što je K. svom sugovorniku spomenuo da dolazi iz Jugoslavije. Dijalog se većim dijelom čini psihološki neuvjerljivim, pa valja vjerovati da ga je K. naknadno i vrlo slobodno rekonstruirao prema stvarnom razgovoru što ga je poveo sa svojim kineskim suputnikom.

Glavna je tema razgovora odnos Hrvata i Srba u novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Poenta razgovora vjerojatno je morala biti u zbrci etno-političkih pojmova za koju K. želi pokazati da je neizbježna kad se jugoslavenski problemi iznose ljudima koji o njima nemaju nikakva predznanja. Dodatno se, međutim, a možda i nehotice, konverzacija komplicira utoliko što i sam K. u nju ulazi neodlučan, ne razriješivši sam za sebe odnos svoga hrvatstva i jugoslavenstva. Naime, na početku razgovora K. o jugoslavenstvu govori kao o svojoj nekadašnjoj opciji (»Bili smo Jugoslaveni...«), koje se u međuvremenu odrekao (»Jugoslaveni nismo, jer ako je Jugoslavenstvo ono što hoće vojvoda Stepa Stepanović ili jedan od jugoslavenskih monopolista Jurica Demetrović, ko pametan može da je danas s njima zajedno Jugoslaven?«). Ipak, odbacivanje jugoslavenstva ne znači za njega povratak hrvatstvu. O svom hrvatstvu govori K. s neprikrivenom ironijom (»Preostaje nam dakle da se pospemo pepelom i da se vratimo pod okrilje tog neverovatnog i popljuvanog Hrvatstva«), a sebe se odlučuje nazvati »hrvatskim konvertitom«, vjerojatno i stoga da bi se narugao svojim kritičarima iz vjersko-nacionalnoga tabora. Ironično se doimlju i pokušaji da se, pri kraju dijaloga, razlika između Hrvata i Srba objasni pozivom na jezičnopovijesne činjenice i teološke dogme (»Hrvati veruju da žena može roditi dete kao devojka, a Srbi po iskustvu tvrde da je to nemoguće«).