Mlada misa Alojza Tičeka

traži dalje ...

»MLADA MISA ALOJZA TIČEKA«, novela prvi put objavljena u Savremeniku, 1921, 3, a zatim u zbirci Novele (Koprivnica 1924) te u knjizi Hiljadu i jedna smrt (Zagreb 1933).

U povodu svećeničkog posvećenja Alojza (Slavka) Tičeka, prvorođenog sina kraljevskoga redarstvenog nadstražara Alojza Tičeka, poslije svečane mlade mise okupilo se društvo u kući roditelja mladomisnika da proslave taj svečani čin. Radnja je svedena na samo nekoliko, uglavnom, noćnih sati. Pripovjedač retrospektivama i komentarima na samom početku pripovijesti predstavlja glavne likove: mladog Alojza, slavljenika, koji je zapravo pod pritiskom roditelja pošao u »crnu školu« iako je kao šestoškolac pokazivao liberalne poglede; htio je u jednom trenutku napustiti bogosloviju jer se zaljubio u susjedu Miciku, no upornost majke pobijedila je. U interijeru kućne svečane večere okupilo se društvo: otac, majka Cecilija, dva mlada Alojzova brata Ivica i Maksimilijan, prvi jakobinac, darvinist po svojim »revolucionarnim« pogledima, drugi kadet infanterijske škole; zatim tu je Ivičin prijatelj Mišo Navala, istomišljenik, ateist, pa Ivičina simpatija Sofija Krajcer, Gabro Kavran, nadglednik vodostaja, krsni kum Alojzov, podvornik zvjezdarnice Šimunić, Mišin otac, tamničar, pa dva visoka svećenika: dr. Anđelko Grintavec, kanonik i monsignor dr. Karlo Grobačević. Pripovjedač je tako okupio oko zajedničkoga slavljeničkog stola reprezentante tri društveno-idejna sloja: »neutralni«, malograđanski, primitivni svijet koji predvode Alojzovi roditelji, Mišin otac, podvornik Šimunić i neimenovani susjedi i prijatelji; drugi sloj predvode »lijevo« orijentirani mladi buntovnici, liberali: Ivica i Mišo, a »desnicu« predstavljaju visoki svećenički dužnosnici te, donekle, Maksimilijan. Po sredini između lijeve i desne opcije stoji glavni lik: Alojz.

Konfliktna situacija započinje u trenutku sporenja između Maksimilijana s jedne strane te Ivice i Miše s druge o problemima rata i kulture, da bi se polarizacija sve više širila: dok Šimunić i stari Tiček ozbiljno polemiziraju o tome je li zemlja okrugla ili nije, svećenički visokodostojanstvenici licemjerno dijele savjete i melankolično se podsjećaju svojih boravaka u Vatikanu, a u mladom Alojzu sve više raste unutarnja napetost: posebno nakon što se - u međuvremenu - iskrao iz sobe i definitivno oprostio od neutješive Micike, da bi potom sve završilo u crescendu: »revolucionarnim« govorom, prosvjedom Ivice protiv otimanja osobne slobode Alojzu, razlučivanjem Krista od Vatikana, što je dovelo do opće konsternacije, tučnjave i očeve pljuske Ivici. Taj groteskno-dramatični kraj mladomisnik Alojz proživljava u osjećaju opće nemoći i krajnje apatije. Pripovijetka nema fabule u klasično-realističkom smislu riječi: ona se svodi na monološko-dijaloške raspre i replike kroz koje se očituju fizionomije pojedinih junaka, nosilaca određenih ideja: »Sve je to izgledalo kao što izgledaju naše krčme« - kaže pripovjedač na jednome mjestu, i upravo u takvoj atmosferi pisac s dosta ironije i naglašene kritike te »krčme«, ali i s vidljivim sažaljenjem nad pojedincem (Alojz) - čiju je individualnost ubila, satrla društvena i politička sredina, donosi sintetiziranim ekspresionističko-realističkim stilskim izrazom svoju viziju zagrebačke (hrvatske) stvarnosti 20-ih godina.

LIT.: S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

M. Šel.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Mlada misa Alojza Tičeka. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/599>.