Moj obračun s njima

»MOJ OBRAČUN S NJIMA«, knjiga polemika objavljena u vlastitoj nakladi početkom 1932. u Zagrebu. »U toj knjizi kronološki izlažem kakvim su se redom razvijale stvari do jednoglasnog 'obračunavanja sa mnom'«, kaže Krleža u uvodu ciklusa od četrnaest polemičkih analiza kritičarskog postupka svojih protivnika (R. Maixner, J. Horvat, S. Tomašić, I. Brlić, K. Mesarić) te raščlambi »slučajeva« zasnovanih na osporavanju Krležina moralnoga i književnog kredibiliteta (barun Konrad, Diamantstein, Bach, ideološka i stilska matrica). Pet je fragmenata (Pro domo sua, dva o Maixneru, jedan o Tomašiću, te zapis o kazališnoj kritici) publicirano prethodno u Književniku (1930), a devet ih je ovdje prvi put objavljeno. Knjiga čini ne samo kronološku nego problemsku i žanrovsku cjelinu u koju su uključeni i ekstenzivni citati ranijih Krležinih tekstova (Barun Konrad, Narod koji gladuje, predavanje održano 1928. u Osijeku). Krleža je odlučio svoj sukob sa zagrebačkom kazališnom kritikom razviti u studiju, koja zahvatom i opsegom nadilazi neposredni povod. Uredništvo Književnika, gdje je kanio izložiti teze »o našoj kazališnoj kritici«, uskratilo mu je prostor; potom je pripremao i u Koprivnici tiskao knjigu Tri urednika, prema sačuvanoj dokumentaciji koncepcijski srodnu sinopsisu predavanja održana 9. IV. 1930. u dvorani zagrebačkoga Glazbenog zavoda. Pouzdanog objašnjenja zašto je od te knjige odustao nema, no kada su mu, nakon pokušaja Književnika da obnovi suradnju, »vlasnici lista opet zabranili da piše dalje o R. Maixneru«, napustio je prvotnu zamisao i, prema pismu J. Benešiću, odlučio dvoje: prestati taktizirati i ući u beskompromisni obračun ma kakve posljedice bile; svoje polemike proširiti »do jedne knjige: suvremeno stanje u našoj kazal. i likovnoj kritici, s ovim grupama: Matoševe svađe oko pisanja, Obzorovština: Lunaček. Moderna i njeni počeci: Ivanov etc.«. Svoju »temu« naziva »popljuvani Matoš«, a od Benešića moli instrukcije glede Matoševih polemika, navlastito njegovih »odgovora«. Međutim, K. neće realizirati ni tu zamisao.

Sukob se nakon predavanja u Glazbenom zavodu i posebice premijere Lede zaoštrio, K. se više nije ograničavao na »tri urednika«, pa kada je Maixnera potkraj 1930. u Književniku upozorio kako će »sav citirani materijal« objaviti, koprivničko je izdanje, bez obzira na moguće zapreke što su ga usporavale, zacijelo već kanio preraditi. Samo mjesec dana nakon pisma Benešiću, K. je u razgovoru za beogradsko Vreme razdvojio »esej o Matoševim polemikama« Popljuvani Matoš, za koji kaže da ga je »završio«, i problemski sklop svoga osporavanja »sva pitanja« što ga je »razradio u jednoj knjizi koju će štampati po svoj prilici još ovoga proleća«. Da je u tom trenutku imao gotov koncept planirane knjige, pokazuju precizne elaboracije njezinih ključnih postavki što ih izlaže u formi ekstenzivnih odgovora na postavljena pitanja. Knjiga se ipak nije pojavila u predviđenom roku, a K. joj se vraćao tijekom čitave 1931: u srpnju piše Benešiću da će se zvati O sebi i o lažima oko sebe, te izići u prosincu. Napokon, prije nego što je početkom prosinca otputovao, završio ju je i predao u tisak, odlučujući se u posljednji trenutak promijeniti naslov Iz naše književne krčme u definitivni Moj obračun s njima. Postojala je, naime, mogućnost da bi naslovna sintagma s »krčmom« mogla biti povodom za tužbu zbog aluzije na kolaž citata i zaglavlja osporavanih publikacija kojim je knjiga bila opremljena. Svjestan da je na »redakciju izgubio puno vremena«, K. se u pismu Benešiću od 27. XI. nadao kako se »i toga riješio«, ali mu još 11. I. 1932. iz Praga javlja da »se to izdanje neprekidno odgađa«, jer »leži na drž. odvjetništvu«. Prema Bogdanovljevoj dataciji iz popisa Krležinih radova, knjiga se pojavila nakon nekoliko dana (16. siječnja), ali je K. bio nezadovoljan zbog »štamparskih grešaka, mjestimično: vrlo važnih«. Knjiga je u tehničkom smislu bila izuzetno zahtjevna, s različitim citatnim sklopovima i promjenama govorne impostacije, pa je vjerojatno bilo tiskarskih propusta, ali se i u toj prigodi radi više o uobičajenoj Krležinoj osjetljivosti nad tiskanim materijalom koji mu je uvijek povod za novu intervenciju. Po jednoj Čengićevoj informaciji, knjigu je imprimirao Vaso Bogdanov, utoliko odgovoran za korekture, no ako je na odvjetništvu bila od 18. XII, to znači da je morala biti složena i barem u prvoj reviziji dostupna Krleži prije puta. U cjelini je K. ipak bio zadovoljan: »da štampam Obračun imao sam potrebu, a sada neka laju što hoće, savršeno me više ništa ne zanima onaj svračji zakutak«. Pravi smisao »potrebe« sadržan je u dijelu odgovora za Vreme:»i odlučio sam da sve dotle ne prikazujem u Zagrebačkom pozorištu ništa dok se ta pitanja bar principijelno ne riješe. Neću da mi takvi pozorišni kritičari budu drugovi u pozorišnom smislu«.

Moj obračun s njima nije beletrističko djelo, ali sadržava sva najbolja obilježja Krležina stila. S jedne strane, to je knjiga nepopustljiva zatočnika slobode misli i umjetničkoga djelovanja, a s druge strane, to je vrlo često tekst čudesne iskrenosti o vlastitim slaboćama i sumnjama te lucidne svijesti o vlastitoj vrijednosti. Samo se tako pojedinac mogao suprotstaviti »svima«: izgovorivši istinu o njima, ali i o sebi. Vjerno iznoseći genezu sukoba, ističući njegovu neizbježnost, K. u tom djelu ne donosi samo besmislice i jalovost svojih nasuprotnika nego i sugestivnu analizu vlastitih htijenja i ocjenu vlastitih djela. Naoko, a to sugeriraju i duhovite korice, knjiga je to rađena škarama koje režu i tako potenciraju tuđu glupost, tj. knjiga koju su pisali drugi: oni s kojima ona obračunava. A u stvari, Krležin Obračun, daleki potomak velike Lessingove polemičke vještine, pripada među najosobnija djela toliko personalna pisca, među djela u kojima ti drugi - svojom glupošću, nesmotrenošću i zagriženošću - jesu reagens uz pomoć kojega do punog izražaja dolazi Krležino umijeće nemilosrdnog razotkrivanja malograđanske zavisti i ograničenosti, da bi se nakon ogorčenog furiosa, iznad svega - iznad tuđih objeda i vlastitih pobjeda - mogla ispresti tanana, melankolična lirska kantilena prevladavanja i gorčine, bolne sjete što je subjekt (koji sam, protiv ibzenovske »kompaktne većine« vodi taj mučni dijalog) bio prisiljen dokazivati najjednostavnije istine i braniti najelementarnija prava. Tisak je zabilježio da su se na Krležinu predavanju (9. IV. 1930) »junaci« Krležinih polemika morali smijati sami sebi. U polemici to je pobjeda koja se mora platiti skupo. Smješteni u Obračun, taj istinski rezervat naše književne i kulturne gluposti, gestom iskusna polemičara zaustavljeni u najnepovoljnijoj pozi - Krležini su antagonisti morali iznuditi jedinu »zadovoljštinu« poražena moćnika: Krleži je onemogućeno predavanje o hrvatskoj književnosti (najavljeno u Glazbenom zavodu za 12. IV. 1933), obustavljeno mu je objavljivanje Sabranih djela (u izdanju zagrebačke »Minerve«); faktički mu je (grubim istupom F. Lukasa, tadašnjeg predsjednika MH) onemogućena dalja suradnja u Hrvatskoj reviji u kojoj se, zajedno sa Cesarcem, javljao od prvog broja (1928).

Moj obračun s njima stoga je djelo osobite vrijednosti i važnosti. Nastalo je u času Krležine polemičarske angažiranosti i umjetničkog zamaha, kad se - protiv najmoćnije umjetnosti koja se u nas uopće pojavila - ubrzano »obučavaju« i desni i lijevi netrpeljivci, jer ne mogu shvatiti i prihvatiti jednostavnu istinu za koju se K. borio od samog nastupa u književnosti: »svetinjama« metafizičkim, nacionalnim i političkim umjetnik se može klanjati, kao čovjek, i pomagati im tako da ih javno i konzekventno priznaje kao dio vlastitog stava, a lošom, nedoživljenom umjetnošću (dakle neumjetnošću) može im samo odmoći. Fraza je nevolja svake književnosti, a male, provincijalne pogotovo. U velikoj književnosti fraza se pobija, zatire estetski, snagom ostvarene, »napisane« ljepote. U maloj, zabrinutoj književnosti sve ostaje pri nakanama pa je estetiku tu lako zagušiti jer su, u tako reduciranoj akustici, grlatost i društveni ugled »kritičara« presudan argumenat.

Ne bi se moglo reći da K. sukobe nije tražio. Obratno, on ih je svjesno izazivao. Uvjeren u svoju istinu, u vrijednost i dug pjesnikovanja, pisanja uopće, K. od prvih početaka zameće kavgu te zapodijeva plodne rasprave koje dokidaju lažni mir. Polemike iz Obračuna zapravo su plaćanje dugova načinjenih davno prije tih »obračunskih« dana. Sablasna vizija krčme što datira još iz »pijane novembarske noći« nije ušla u naslov, ali neće biti pretjerano kazati da je borba protiv te krčme i njezinih zakona viši smisao ukupnoga Krležina stvaranja u kojemu je Moj obračun s njima jedno od ključnih poglavlja.

LIT.: M. Bogdanović, »Moj obračun s njima« Miroslava Krleže, Srpski književni glasnik, 1932, 3; M. Hanžeković, Klasični prilog povijesti naše književne civilizacije, Danica, 1932, 18; D. Ređep, Četiri varijacije o Krleži, Izraz, 1963, 7; I. Frangeš, pogovor u knj. Moj obračun s njima, Sarajevo 1983; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, II, Zagreb 1989.