Na rubu pameti

»NA RUBU PAMETI«, roman prvi put objavljen u Zagrebu 1938 (DMK BNP), a odlomci iz poglavlja Intermezzo u Sikstini i balada Mizerere Tebi, Jeruzalem uvršteni su u polemički pamflet Dijalektički antibarbarus ( Pečat, 1939, 8-9). Nakon II. svj. rata tek se 1950. samostalno pojavio jedan odlomak, 1956. ponovno odlomak Valent Žganec u Seljačkoj slogi, da bi se cijeli roman ponovno tiskao u Zagrebu 1954 (SDMKZ). Nepojavljivanje romana u tako dugom razdoblju valja pripisati njegovu političkom naboju; polemičke stranice romana (poglavlje I mjesečina može biti pogled na svijet) izravno su izazvane odjecima Staljinovih procesa 1937, kada je smaknut cijeli niz čelnika SKP(b) i vojni vrh SSSR-a. To je izazvalo Krležine otpore ne samo prema biti sovjetskog ustroja nego i prema »liniji« KPH/KPJ koja je tada vjerno slijedila opću politiku središnjice Kominterne. Tek određeno labavljenje represivnoga sustava bar na području kulture 50-ih godina (u Hrvatskoj pojava Krugova, Pogleda, skupine Exat i dr.) stvorila je povoljniju klimu za ponovno tiskanje, prvotno spornoga, romana.

Pojava romana Na rubu pameti poljuljala je, naime, 1938. prethodni kompromis »između krležijanskog i socijalističko-realističkog centra« (S. Lasić) na hrvatskoj »književnoj ljevici«, što je u slijedu Krležine publicističke djelatnosti (Pečat) dovelo do posvemašnje osude romana u kojemu, prema njezinim nositeljima, nije bilo istinskog pogleda na svijet jer se »i tamo i ovdje ubija u ime pogleda na svijet« (Đilas, Od nerazumijevanja do revizionizma, Književne sveske, 1940, 1), što će reći da K. izjednačuje komunističku ideologiju (u staljinističkoj varijanti) s fašističkim metodama. Nasuprot tomu, V. Nikolić, pripadnik nacionalnoga krila hrvatske kritike, uvrstio je roman Na rubu pameti uz Povratak Filipa Latinovicza u krug Prvih vrednota suvremene hrvatske književnosti (Alma mater croatica, 1938-39,4). I. Kozarčanin je u glasilu HSS-a zapazio i monološko-dijalošku kompoziciju romana »koja ima u sebi nečeg dramskog« (Novi Krležin roman, Hrvatski dnevnik, 4. IX. 1938), a S. Šimić, kritički ocjenjujući umjetničku »uvjerljivost« romana, vidio je u njemu prijelom u Krležinu razvoju: »od monopolizma k relativizmu i moralizmu« (Lasić, o Šimićevu članku Politika istine u Savremeniku, 1940, 9-10). Istaknuto mjesto u recepciji romana zauzeo je članak I. G. Kovačića u Novostima, 16. II. 1941: davši mu naslov Najslobodoumnije Krležino djelo, odupro se »besmislenim političkim predbacivanjima«, uveo je djelo u kontekst modernoga evropskog romana (Huxley, Joyce, Proust), »paralelizirao« je tekst prvoga poglavlja s predloškom Erazma Roterdamskog, naglasio vrijednost sporednih pučkih likova uz Valenta Žganca, a posebna je vrijednost upućivanje na Menipovu satiru na koju se kao na model dijalogičnosti evropskog romana već prije pozivao ruski teoretičar Bahtin. Kovačićeva sklonost hrvatskomu seljačkom pokretu u tom članku dolazi, doduše, do izražaja, ali nema strančarenja koje je inače toliko izraženo u prosudbama Krležinih djela.

Na rubu pameti jedini je Krležin roman s pripovjedačem u 1. licu jednine, pri čemu je pripovjedač ujedno temeljni lik predočena svijeta, ali je taj svijet viđen isključivo iz pripovjedačeve »subjektivne« perspektive. Ujedno je pripovjedač autorovporte-parole, ali se on ne može poistovjetiti s Krležom kao građanskom osobom. Taj tip pripovjedača stvara mogućnost prožimanja »sadašnjeg« vremena s »prošlim« vremenom pripovjedačeve retrospekcije, ali i uvođenja refleksija, iskazivanih monološki ili dijaloški i isticanih u naslovima poglavlja (usp. O ljudskoj gluposti; I mjesečina može biti pogled na svijet). Krležin pripovjedač pobunjenik je u društvu »cilindraša« kojima je i sam pripadao: poznaje građansko zagrebačko društvo iznutra, kao doktor prava s odvjetničkim gledištem, no tek njegov sukob s tom sredinom, u kojemu iznosi istinu vlastitog iskustva, dovodi do izopćenja, ali i do pune spoznaje različitih društvenih segmenata. Zbivanje koje predočuje pripovjedač sažimlje se u dvije godine, ali se točniji podaci o pojedinim situacijama ne dobivaju. Premda pripovjedač označuje svoje pripovijedanje kao intimni solilokvij, ono ipak računa na recepciju slušatelja ili čitatelja, posebno zbog stalnog uvođenja dijaloških segmenata, pa bio dijaloški odnos ostvarivan i s vlastitom osobom.

Općenita tema romana označena je na samom početku kao »ljudska glupost«, ali se smjesta prenosi na pripovjedačevo osobno iskustvo »punih dviju godina« i »proživljavanja« u vremenu sadašnjem.

Kompozicija romana simetrična je. Sadržava 12 poglavlja od kojih 6. predstavlja težište strukture, dok prethodna poglavlja označuju »doktorov« provokativni iskorak (2) s reakcijama sugrađana (3,4), a s tim su poglavljima povezana poglavlja 10. i 11. U drugom dijelu romana poglavlja 7, 8, 9. vezuje tema zatvora s autorefleksijama i dijalozima, a zaključno poglavlje (12) vraća pripovjedača u prostor represije, ali završava izlaskom na slobodu. To poglavlje uspostavlja simetriju s uvodnim (1) jer se odlikuje općenitom refleksijom, sada o proteklom zbivanju, i spaja sve optužbe na račun društva u cjelinu. Preglednost i cjelovitost kompozicije izvanjska je značajka romana; zapravo se njegova struktura sastoji od međusobno slabo povezanih epizoda od kojih neke uvode paralelna zbivanja vezana uz pojedine likove. Ti se likovi pojavljuju u pojedinim poglavljima, a zatim nestaju i prepuštaju mjesto drugima.

Pripovjedač dolazi u sukob s društvom, polazeći od moralne osude industrijalca Domaćinskog kao počinitelja zločina nad seljacima, ali i kao ideološkog predstavnika »društvenih institucija«. Oko tog lika grupiraju se likovi ovisnika o moći i društvene »kreme«, sve do skupinskih portreta koji označuju društveni totalitet groteskno kao na slikama G. Grosza iz albuma Lice vladajuće klase: »Zlatni mostovi, porculanska zubala, crvene gubice pod naočarima i cvikerima, topao miris ženskog mesa, neobično glupo izbuljen pogled moje gospođe supruge, Domaćinskijeva havana...« Nositelji tih »društvenih institucija« redovito se satirički karikiraju, njihova su imena gogoljevski reduplicirana i govore o težnjama za nehrvatskom »mondenošću« (Oto-Oto, Hugo-Hugo), predstavljaju »ludnicu« ili se kreću kao marionete prema taktu njima nejasne i neshvatljive glazbe; oni su, čak kada je riječ o Domaćinskom, samo maske i bezlične, neljudske »lutke«, pa predstavljaju samo niz prizora iz »sajamskog panoptikuma«. Grotesknom duhu u kojemu je oblikovana ta skupina likova pridonose i česte usporedbe likova sa životinjama, apsurdno hiperboliziranje njihovih iskaza (usp. Hugo-Hugovu apologiju Domaćinskog), gomilanje negativnih oznaka u pripovjedačevim iskazima o »ubojicama«, »moralnim kretenima«, »zločinačkim pojavama« - koje se znaju pojavljivati u cijelim katalozima negativna vrednovanja.

Nasuprot tom nizu grotesknih ljudskih spodoba stoje, unutar Krležine aksiologije, likovi prema kojima pripovjedač ističe simpatije. Međutim, upravo ovdje K. iznevjerava očekivanja tadašnje »ljevice«. »Pozitivnim likom« nije postao, prema normama »socijalne literature« ili socijalističkog realizma pripadnik organiziranoga radničkog pokreta. Naprotiv, upravo je pripovjedačev ideološki disput s predstavnikom »sindikalnosvjesnog i točno određenog prvomajskog pogleda na svijet« postao bitnim poglavljem knjige. Samo kraći uvod povezuje poglavlje I mjesečina može biti pogled na svijet s temeljnim zbivanjem, pa se tu ideološka konfrontacija osamostaljuje. U njoj se pripovjedač opire »bezuvjetnom skidanju glave« uime »pogleda na svijet«, »likvidiranju svih krivih pojmova« uime jedine istine, »pojednostavljivanju životne problematike do onog okvira što ga zovemo stranačkim programom«. Očito je sam autor postavljao pitanje: »Molim vas, hoće li se u okviru ovog vašeg 'višeg društvenog uređaja' koji će odgovarati svima zahtjevima modernog 'pogleda na svijet' banditski klati i ubijati, kao što se banditski kolje i ubija u okviru ovog 'nesuvremenog pogleda na svijet' što ga predstavlja Domaćinski?« Nimalo slučajno »doktorov« zatvorski sugovornik po zanimanju je »inženjer« (usp. Staljinovu formulu pisca kao »inženjera ljudskih duša«), a i njegovo ime Sinek upućuje na postojanje »oca«, »baćuške«, premda cijeli dijalog prelazi značenje sukoba sa staljinizmom i znači zapravo otpor (Krležin) svakom totalitarizmu.

Posebno mjesto u rasporedu likova zauzimaju izopćenici iz društva, »brodolomci« prema kojima pripovjedač iskazuje simpatije. U tu skupinu pripada mladenačka ljubav pripovjedačeva, Vanda, zatim žena iz polusvijeta, Jadviga Jesenska, kojoj pripada naglašeno lirsko i poetsko poglavlje, ali i provalnik Matko. »Brodolomci« su, dakako, najbliži trenutačnomu socijalnom statusu pripovjedačevu.

U vrijednosnom poretku likova u romanu najviše mjesto zauzima Valent Žganec, zvani Vudriga, zagorski seljak kojemu pripovjedač, zaobilazeći načelo uvjerljivosti pripovijedanja u prvom licu, predaje riječ da bi, u sceničnom monologu, K. mogao u tkivo romana uvesti, poslije Balada Petrice Kerempuha, »subverzivnu« kajkavštinu kao alternativni jezik i podići aksiološku vertikalu romana, upozoravajući na potencijalne prevratničke snage hrvatskog puka u vrijeme kada je rat već zaprijetio Evropi. Pripovjedačev je pak popratni tekst već dobio (Goran Kovačić) oznaku »himničkoga«. Uza svu individualizaciju lika s naglašeno militantnim nadimkom i pozivom na tradiciju seljačkih buna (Stubičanec!), ali i na »pokojnog Stipu« (Radića), taj je lik ujedno predstavnik »svih Valenta svih vjekova«, uzdignut nad totalitet ne samo hrvatskoga već i evropskog društva, pri čemu je »evropska« generalizacija očita iz činjenice što se hrvatstvo u satiričkoj karakterizaciji »cilindraša« rijetko naglašava, pa ni Zagreb, u kojemu je zbivanje locirano a prostori prepoznatljivi, nije imenovan drukčije nego »naš grad«.

Optužujući društvo, Krležin pripovjedač preuzima ulogu »moralnobolesne pojave«, čovjeka »poremećene duhovne ravnoteže« koji zaista vodi igru »na rubu pameti«, pa se tako roman može dovesti u svezu s poetikom bezumlja, izopćeništva, moralne pobune protiv »zdravoga smisla« koju je zastupao Krleži suvremeni nadrealizam. Sinkrona romanu Na rubu pameti Ristićeva Turpituda (Zagreb 1938) nosi npr. oznaku »paranojačkodidaktičke rapsodije«, a pozivi na psihopatološke pojave i inače su česti i u francuskih nadrealista.

Izborom pripovjedača koji je doveden »na rub pameti« i na rub društva, K. je u romanu razvio svoj tip poetike osporavanja koji ga je približio avangardnim postupcima, ovdje integriranima u relativno čvrstu strukturu romana. Cijelo tkivo romana prožeto je patosom negacije s obiljem odgovarajućih turpizama, kako je poljski avangardist Przybos nazvao stilske komplekse rugobe. Krležini turpizmi koje poznajemo i iz novele Cvrčak pod vodopadom izrazito su funkcionalni, pretežito karnalni, gdjekada rableovski groteskni i primjereni estetskom osporavanju socijalnog apsurda u kojemu je »jedina ispravna metoda snalaženja u svemiru: da čovjek pušta vjetrove kroz sebe kao kroz sviralu, a usto ispunjava prostor oko sebe svojom visokom društvenom funkcijom«.

Roman s nadrealizmom povezuje i hipnagogička poetika, pri čemu osobito značenje dobiva »polusan« s pojavom »sindikalnosvjesnog« zatvorskog sugovornika, ali sada »u crnoj mantiji, s velikim crvenoizvezenim monogramom CX iznad srca« koji pripovjedaču uime mletačkoga »inkvizitorskog Vijeća« izriče smrtnu presudu!

Za programe pak rane avangarde (Marinetti, Apollinaire, Döblin) vezuju taj tekst i otprije u Krleže naglašavani postupci simultanizma sa »šezdesetišest hiljada misli i slika u bezbroju šarenih krugova istodobno« kojim završava knjiga.

Međutim, Krležini turpizmi, simbolički snovi ili simultanistički pasusi, pa i montaže »tuđih« tekstova (Hardy, Manual of Budhism u poglavlju Lamentacija Valenta Žganca zvanog Vudriga), čitaju se na razini pojedinih postupaka, motiviranih pripovjedačevom osobom, a da ni na čas ne ovladaju cjelovitom strukturom romana s pripovjedačem koji društvenom apsurdu, i »cilindraškom« i »sindikalnosvjesnom«, suprotstavlja ne samo likove hrvatskih pučana (već je Goran uočio kako su u romanu predstavljene različite hrvatske regije, naglašavajući pojavu Ličanina Pere Krnete) već i pripovjedačevu visoku estetsku svijest: »Za mene je pitanje morala pitanje ukusa. Jedina mjera pameti izgleda meni danas mjera za oblik. Nema danas na svijetu ničeg, što se tiče čovjeka, da nije izobličeno. Pomanjkanje je ukusa pomanjkanje pameti, jer nešto što je pametno, to jest punoživotno, to jest prirodno uslovljeno, ne može biti nego skladno, nego ukusno.« Suprotstavljanje pojmova ukusa, oblika i sklada »izobličenom« svijetu besmisla, ludila, rugobe i groteske značajno je za strukturu romana u cjelini. Mjera je pameti za Krležu - mjera oblika. K. je izrazito svjestan estetske funkcije teksta u poremećenom svijetu u kojemu se (komunistički) sugovornik ne samo u snu pretvara u inkvizitora koji sudi i »pogledu na svijet« i estetskom stavu. Upravo se u sukobu s njegovim utilitarizmom i pragmatikom Krležin pripovjedač pretvara u pjesnika koji svira »svoju vlastitu poemu«: »Vama ta moja pjesma nije politička! Meni je svejedno kako se ta pjesma zove, meni je ona draga!« Ili pak: »Svaki čovjek bio bi zapravo po dubljim životnim načelima upravo dužan da od svoga života stvori pjesmu.« Otuda i poetske stranice romana koje pripadaju osvrtima na intimne pripovjedačeve doživljaje ženskih likova: ratnom i kratkotrajnom doživljaju Vande kojoj su pripale najpoetskije stranice Krležine erotike ili pak odnosa prema Jadvigi Jesenskoj - »najuspjelijem Krležinom ženskom licu« (Goran). Poetski je i sam naslov poglavlja Okiši, o smrti i o ljubavi, o ratu i o jednom malom vrapcu na postaji Brzezinka koje nas izvodi iz temeljnoga (zagrebačkog) prostora i sadašnjega vremena romana u prostor lirskih reminiscencija. Poetsko je načelo lajtmotiv cijeloga romana pa se poetske stranice pojavljuju u gotovo pravilnom redoslijedu i neprestano se suprotstavljaju svijetu ljudske »gluposti«, »izobličenosti« i komunističkom antiestetizmu. Tim načelom obilježene su čak i pojedine rečenice, kao npr. završnica poglavlja Večera u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog u kojemu počinje »sudbonosno« zbivanje. U jednoj jedinoj rečenici suprotstavljeno je konvulzivno, mahnito, suludo načelo koje vlada prostorom verande Domaćinskog (»Zveket stakla, posuđa, svjetiljaka, stravična vika...«) s jedne strane, s druge pak izvanjski, »prirodno uslovljeni« prostor »vjetra u kestenovima, cvrčaka, mjesečine i rosnate zvjezdane tišine« u znaku pjesničke sinestezije.

Visoko estetsko načelo posebno je izraženo u poglavlju Intermezzo u Sikstini u kojemu je najpotpunije ostvarena estetska funkcija umjetničkog djela u vremenu koje traje stoljećima i u prostoru »od Gangesa do Arizone«. Michelangelova freska suprotstavljena je suvremenoj evropskoj civilizaciji koju predstavlja masa turista što se, postupkom realizacije metafore sadržane u toponimu Monte Caprino, pretvaraju u »dvopapkare što mekeću i bulje u taj praživotno mračni talas ljudskih strasti i ljudske pameti«. U pripovjedačevoj refleksiji postavljena je ponovno poredba s fenomenima prirode, ali i pitanje umjetnosti kao tajne: »Svi bogovi od Egipta do Jeruzalema i Rima, svi ti ogromni, mučni, mucavi, goli giganti u raljama raspuknutog neba, nad ovim olujnim ponornicama prokletog podzemlja, sve je to duboko kao disanje okeana, kao udar talasa, fijuk vjetra, grmljavina, miris ruža, kucaj srca... Kako je mogao? Kako je smio? Kako je znao?« Moći, smjeti, znati - »moći« s obzirom na okolnosti, »smjeti« kao čin umjetnikove drskosti, »znati« kao umijeće - temeljne su pretpostavke, ne samo Michelangelova, umjetničkoga čina. Sikstina je, dakako, nazočna već u Michelangelu Buonarottiju, naći ćemo je i u Povratku Filipa Latinovicza, ali je tek u Na rubu pameti podignuta do najviše vrijednosti svjetske umjetnosti.

Roman ipak završava globalnim simultanizmom i pripovjedačevom rezignacijom. Ali su već primijećene ne samo na kraju romana »povučene konzekvencije« već i »otvorene perspektive«, pa Kozarčaninu taj roman zapravo znači otvorenu strukturu: »Knjiga se svršava i ne svršava, ali prije ovo drugo, jer se fantastični cirkus nastavlja u beskrajnost.« Upravo po tome je Krležin roman s elementima aktualne političke i estetske polemike s »desnicom« i »ljevicom« dobio trajnu vrijednost.

LIT.: I. Kozarčanin, Novi Krležin roman, Hrvatski dnevnik, 4. IX. 1938; V. Nikolić, Prve vrednote suvremene hrvatske književnosti, Alma mater croatica, 1938-39, 4; S. Šimić, Politika istine, Savremenik, 1940, 9-10; I. G. Kovačić, Najslobodoumnije Krležino djelo, Novosti, 16. II. 1941; D. Zečević, Krležina rečenica, Kolo, 1965, 3; S. Schneider, Studien zur Romantechnik Miroslav Krležas, München 1969; A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982, str. 164-175; V. Visković, Mogućnosti pobune, Oko, 7. I. 1982; R. Vučković, Krležina dela, Sarajevo 1986; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989, str. 269-287.