Naše ja je kao kuća stara

»NAŠE JA JE KAO KUĆA STARA«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937), kao dio ciklusa O vremenu i o smrti, te konačna verzija u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Sastoji se od četiriju dvostiha s parnim rimama (aa/bb/cc/cc). Posljednja dva dvostiha sadrže mušku konsonantsku rimu (stan/dan; san/lan).

U prvom dvostihu pjesnik određuje lirski subjekt kao najneposredniju vlastitost svoga jastva. Usporedivši ga sa starom kućom, on čovjekovo ja poima kao skladište uspomena. Nakon toga autor, po crti prostorne veze uvodi nove motive, ne bi li potkrijepio navedenu tezu. Prolaze tako fragmenti bivših života i subjektivnih vremena. Izmjenom takvih motiva Krleža stvara mozaik ljudske prolaznosti. Njoj na kraju suprotstavlja toplu pastoralu prostora koji dalje traje neovisno o osobama koje ga ispunjavaju.