Pijana novembarska noć 1918

traži dalje ...

»PIJANA NOVEMBARSKA NOĆ 1918«, memoarski zapis iz 1942. o događajima iz vremena uspostave Države Srba, Hrvata i Slovenaca. Prvi je put, pod naslovom Pijana noć, objavljen u časopisu Republika (1952, 10-11). U posebnom otisku objavljenje pod naslovom Pijana noć četrnaestog novembra 1918 (Zagreb 1952) a u knjizi Davni dani (Zagreb 1956) pod naslovom Pijana novembarska noć 1918 (Fragmenat iz dnevnika, jeseni 1942).

Pijana novembarska noć 1918 memoaristička je rekonstrukcija jednoga javnog skandala u kojem je Krleža sam sudjelovao. Potkraj 1918 (13. XI.) u Zagrebu je, u zgradi Kola, održana čajanka u počast srpskim časnicima, koji su upravo tih dana pristigli u Zagreb i u Hrvatsku na poziv privremene vlade Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Organizator čajanke bilo je rojalističko Demokratsko udruženje jugoslavenskih žena. Osim srpskih časnika i mnogobrojnih civilnih uzvanika, čajanci su prisustvovali političari iz kruga Vijeća SHS s M. Drinkovićem na čelu i nekoliko bivših austrijskih časnika, koji su nakon rasformiranja Austro-Ugarske pristupili vojsci Vijeća, među njima i potpukovnik S. Kvaternik. K., koji se, prema vlastitom svjedočenju, zatekao na čajanci manje ili više slučajno, glasno je protestirao u času kad je S. Kvaternik uzeo riječ u namjeri da izgovori zdravicu srpskim staleškim kolegama. Krleži se činilo nepriličnim da Kvaternik kao »crno-žuta kreatura« i »šef generalštaba beogradskoga Guvernmana 1916« nazdravlja »oficirima one iste Srbije u kojoj je još jučer vješao ljude«. Isprva je K. svojim prosvjedom podijelio prisutne i dio njih privukao na svoju stranu. Ipak, kad je dobio riječ izazvao je nenaklonost sviju, spomenuvši u svojoj riječi rusku revoluciju i Lenjina. Bio je prekinut u govoru, a zatim i izbačen na ulicu. O događaju je sutradan izvijestio zagrebački tisak, bilježeći, iz različitih kutova gledanja, i Krležin prosvjed (dio reakcija u tisku naveo je K. kao svojevrstan moto Pijanoj noći).

Događaje u vezi s čajankom 13. XI. 1918. komentirao je K. u članku Crno-žuti skandal (Sloboda, 21. XI. 1918), a u knjizi Moj obračun s njima (Zagreb 1932), posvetio mu je samo dvadesetak redaka. Naprotiv, tekst Pijana noć iz 1942. vrlo je opsežan, a odlikuje se i literarnom dorađenošću. U njemu je K. mnogo prostora posvetio atmosferi čajanke, društvenom statusu i mentalitetu prisutnih, a jugonacionalistički zanos sudionika postavio je na široku podlogu hrvatske političke povijesti i suprotstavio mu dojučerašnju lojalnost hrvatskoga građanstva Beču i Habsburzima. U Epilogu, završnom dijelu Pijane noći koji je izostavljen od izdanja u knjizi Davni dani, K. se bavi posljedicama skandala od 13. XI. 1918 (saslušanje u nekadašnjem garnizonskom zatvoru na Novoj Vesi), a završava ga zanimljivim zapažanjima o sudbonosnoj ulozi što su je mnogi bivši austrougarski časnici odigrali u raznim srednjoeuropskim sredinama pred početak II. svj. rata, stavljajući se na stranu fašističke i fašistoidne politike: »Odlučni protivnici po svom odgoju i uvjerenju suvereniteta i građanskog prosperiteta svojih vlastitih zemalja, oni su simulirali lojalnost republikama i krunama sve do pojave Hitlera.« Pritom, dakako, K. ima na umu ponajprije sudbinu S. Kvaternika, koji je u doba kad se »pijana noć« odigrala mijenjao austrijsku uniformu jugoslavenskom, a u doba kad je nastajao Krležin tekst o toj noći, imao status vojskovođe u vojsci NDH.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Pijana novembarska noć 1918. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 24.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/757>.