Pjesma o podnevnom vjetru

»PJESMA O PODNEVNOM VJETRU«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Lirika (Zagreb 1919) pod naslovom Pesma podnevnom vetru kao dio ciklusa Pir iluzija, a u konačnoj verziji u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je u ditirampskome tonu, stihom proizvoljne rime i s mnogo polisindetskih iskaza. U pjesmi je iskazano oduševljenje lirskoga subjekta podnevnim vjetrom, koji je prikazan kao simbol putenosti, oplodnje i tjelesnosti (»Ljubavnice moćni vrtova i šuma /.../I cviliš kao vepar, / i rtom paraš oštrih svojih kljova / tananu pređu podnevnih mi snova /.../ a ti me ludo grizeš, kô pijana žena, / i usnom me miješ«). Ditiramb podnevnom vjetru koji se provlači do završnoga motiva, Krleža je izvorno zamislio kao himnu tjelesnosti, što je naglašenije u prvotnoj verziji pjesme u knjizi Lirika, gdje sedmi stih glasi: »Ja silno volim šum tvoga buzdovana«. U Knjizi lirike (Zagreb 1932), vjerojatno uočivši faličku primjesu takve simbolike i njezino trivijalno isticanje tjelesnosti, K. je taj stih promijenio: »Ja silno volim šum tvog nevidljivog krila«. Simbolika krila nasuprot simbolici buzdovana otvara nova konotativna polja, koja upućuju na mističnost, produhovljenost i pjesnikovo smirivanje u harmoničnoj strukturi stiha.