Ples mrtvih stihova

»PLES MRTVIH STIHOVA«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1918, 10. Uvrštena je u knjigu Pjesme II (Zagreb 1918), a s izmjenama u zbirku Knjiga lirike (Zagreb 1932). U izdanju iz 1918. postojao je 15. stih (Da!), a tri na nj nadovezane strofe bile su pisane spacionirano. God. 1932. spacionirano pismo nestaje, što pokazuje kasnije autorovo prevrednovanje teme pjesme. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je slobodnim stihom. Pripada krugu onih Krležinih pjesama u kojima se lirski varira tema nastajanja pjesme, odn. sam čin stvaranja ( → komentar uz pjesmu Stih!). U toj svojevrsnoj lirskoj fugi K. stvaralački čin poima na način romantičke estetike boli (»sveti bolećivi tren«), a razrješava ga u dijalogu između sretnog trenutka, kad stvaralačko nadahnuće pobjeđuje kaos (»To modri tren je jutarnji, svemiran, čist, / kad pobjeđuje kaos / pero, struna, kist.«) i »kad svaka riječ je napjev, / a svaki oblik sjen«), i umjetnikove trajne sumnje koja se tomu poetskom smislu suprotstavlja, te sputava njegovu sreću, obezvređuje mu zanos i trud. Metafora plesa iz naslova vrlo je česta u Krležinoj lirici kao plastičan izraz »pokreta duša« i kao imenovanje za (disonantne ili harmonične) žive i ne uvijek jasne pojave oko sebe i u sebi, koje pjesnik često naziva oblicima, odn. formama ( → pjesme U predvečerje, Uzrujano sumračje, Večernja pjesma, Pjesma u kišnoj noći, Jesenja noć, Pjesma naših dana i dr.).