Podnevna simfonija

»PODNEVNA SIMFONIJA«, jedan od šest Krležinih pjesničkih tekstova koji se od 1933. pojavljuju u zajedničkoj knjizi pod naslovom Simfonije. Izvorno je Podnevna simfonija objavljena u Savremeniku, 1916, 9-12. Zajedno s još dvije simfonije objavljena je u triptihu Tri simfonije (Zagreb 1917), pod naslovom Podne. U knjizi Simfonije nalazi se na drugom mjestu, između Pana i Sutona. Po strukturi je najjednostavnija od šest simfonija. Tema joj je osjećaj životne punine doživljen u svibanjsko podne. Drukčije nego u većini ostalih simfonija, pozitivni osjećajni kompleks ostaje u Podnevnoj simfoniji uglavnom bez antiteze. Izmjenom govornih subjekata, koja je ovdje posebno živa i decentrirana, osnovni se osjećaj uglavnom samo umnaža: i »mlazovi ugrijanih zraka«, i »obrisi sunčanoga grada«, »i blijedoružičasta mačka«, i »čovjek, poganin dvadesetoga stoljeća« ponavljaju, uz neznatne varijacije, istu himničku pohvalu »životu«, vidljivo prožetu vitalističkim filozofemima (»Sve živo je [...] i ništa ne umire«, »Život je divlja, pijana melodija«). Rijetki drukčiji glasovi (»bolesni jadnik«, »blijedi žalosni čovjek«) gube se u plimi općega, svemirskog zadovoljstva. Zanimljivo je da poprište ekstaze opjevane u Podnevnoj simfoniji ima crte urbanoga prostora (»Palo je sunce na promenadu / ko vatrena pelud«, »Vitki zvonici i kubeta sjaju / i zlato gromovoda«). Premda je grad u Krležinoj poeziji često prostorna metonimija negativnih životnih sadržaja i iskustava, ovdje je i on uspješno integriran u »golemi talas himne«.