Predgovor ’Podravskim motivima’ Krste Hegedušića

»PREDGOVOR ’PODRAVSKIM MOTIVIMA’ KRSTE HEGEDUŠIĆA«, prvi put je objavljen u mapi crteža K. Hegedušića Podravski motivi (Zagreb 1933), a potom u knjigama Hrvatska književna kritika VI (Zagreb 1953), Eseji III (Zagreb 1963), Eseji II (Sarajevo 1973) i Dijalektički antibarbarus (Sarajevo 1983). Premda se uvriježila oznaka Predgovor, ona više označuje fizički položaj teksta u mapi, dijelom funkciju, ali ne i njegov karakter odn. književnu vrstu. Nedvojbeno je riječ o eseju.

Iako se u tekstu pri svršetku govori o Hegedušićevim crtežima, Krleža u Predgovoru izlaže zapravo svoje nazore o lijepome i umjetnosti, s tim da ujedno, implicite i eksplicite, reagira na neka tada glasnija shvaćanja smisla i zadaće umjetnosti. Predgovor je ujedno tekst u kojemu K. svoja shvaćanja umjetnosti eksplicira najopširnije te, koliko je to za esej i Krležin stil moguće, najsustavnije. Od ukupno dvadesetak stranica, na nešto manje od tri četvrtine K. iznosi vlastite estetičke poglede, dvije stranice mu služe kao važan prijelaz u aplikaciji teza na tada suvremenu hrvatsku tj. »našu stvarnost«, dok prikazu i komentaru Hegedušićevih crteža posvećuje oko pet stranica. U tim se kvantitativnim pokazateljima ujedno bitno zrcale intencije i sadržajna struktura Predgovora.

K. polazi od konstatacije kako u novovjekovlju ljepota i umjetnost gube svoje metafizičke, »onosvjetske« determinante. Afirmira ovozemaljski karakter umjetnosti koji je prožet svagda nečim »vječno ljudskim« ili »još uvijek suviše ljudskim«. Može se pretpostaviti kako mu »zemaljsko« i »zemlja« kao mjesto zbivanja umjetnosti, osim protumetafizičkog karaktera, nije bez mogućih asocijativnih derivacija višesmislenog značenja naziva likovne grupe Zemlja. Protivi se racionalističkoj determinaciji umjetnosti, a zauzima za vitalne porive, individualizam, te pravo na slobodu i subjektivitet. Suprotstavlja se tezama koje umjetnosti reduciraju samo na tendencioznost, pa i u slučaju kad je riječ o tzv. »naprednoj« i »socijalnoj umjetnosti«. Unatoč tome »čista« je umjetnost besmislica jer je svaka umjetnost u biti tendenciozna, tek treba prepoznati kao temeljni i afirmirati kao smisleno-vrijednosni upravo umjetnički karakter. K. respektira društvenu i povijesnu uvjetovanost estetskih fenomena, ali smatra važnim preferiranje talenta; produkti »nespremnih ruku«, bez talenta, ne mogu imati estetske vrijednosti, koliko god sebe smatrali »progresivnim«. Prijelaz s načelnih stavova u aktualitet umjetničke zbilje kao ovosvjetske, ovozemaljske stvarnosti K. osigurava specificiranjem »naše stvarnosti« proizišle iz pretpostavke hrvatskog XIX. st., istaknuvši kao malobrojne pozitivne primjere, npr. u književnosti, uglavnom samo Starčevića, Kranjčevića i Matoša.

Govoreći o mapi, K. ne prešućuje da je »metoda crtanja Hegedušićevih likova (...) mjestimično eklektična«, na tragu P. Brueghela od starih i G. Grosza od modernih, ali ipak afirmira Hegedušićeve crteže upravo kao likovnu »diagnozu naše stvarnosti«, držeći je svojevremeno aktualnom i jedinstvenom stoga što pored načelnih i općih pozicija »nosi bitnu karakteristiku nečeg našeg, lokalnog, domaćeg, prije Hegedušića likovno neustanovljenog, no ipak tako tipičnog...«.

Krležin je Predgovor izazvao mnoge i burne reakcije s desna i s lijeva, kako su se ta reagiranja već na samom početku, a navlastito kasnije, označavala više politički nego estetički. Osobito je Krležin kritički stav spram »tendencije« i »socijalne književnosti«, te općenito »socijalne umjetnosti«, procjenjivan kao iznevjeravanje marksističko-materijalističke pozicije. Zato se Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića smatra najavom ili čak prvim valom tzv. sukoba na ljevici, koji će i u estetičkom i u političkom pogledu kulminirati Dijalektičkim antibarbarusom.

Žestok i najoštriji napad s osjetljivim političkim konzekvencijama bio je tekst Quo vadis Krleža? B. Hermanna (potpisan pseud. A. B. C.); objavio ga je zagrebački časopis Kultura. Pisac članka tvrdi da je Predgovor »zadao... udarac socijalnoj literaturi«. U sljedećem broju Kulture tvrdnju samo relativno ublažava pismo grupe čitatelja, koja zapravo podupire raniji stav, iako će kasnije izjave sudionika pokazati da grupa nije bila homogena (Cesarec). Stav redakcije razabire se također iz činjenice što upravo u to vrijeme objavljuje razmatranje J. Popovića O socijalnoj literaturi. Negativno je o Predgovoru pisao također N. Miličević u sarajevskom Pregledu pod naslovom Krleža o umjetnosti. Dio publicistike označavan kao desna (o tome K. piše u Najnovija anatema moje malenkosti, Danas, 1934, knj. I, br. 1) zauzeo je prema Predgovoru i samoj mapi stav »protiv«, zamjerajući što se inzistira samo na »negativnim« aspektima seljačkog odn. narodnog, dakle hrvatskog života, kao i prikazbenoga karaktera same umjetnosti u smislu samo lijevog osvjetljenja. U ime ideologije HSS-a zamjerio je A. Žarković (Heisinger) Krleži u članku Što misle marksisti o našem selu da seljaka i likovno i literarno vide samo kao karikaturu. Pozitivno informativnu i angažiranu bilješku napisao je I. Kozarčanin u Hrvatskoj reviji, dok su s različitih pozicija, kojima se može pridati isto tako različita politička provenijencija, Krležu branili M. Ristić, V. Bogdanov i S. Marković Štedimlija. Izrazito afirmativno pisali su M. Magdić i V. Šonjara, a u Srbiji pozitivne članke objavljuju Politika, Vreme i Srpski književni glasnik.

Usprkos nizu ideološki još nerazjašnjenih činjenica i okolnosti, nema nikakve sumnje da je Predgovor jedan od kapitalnih Krležinih tekstova, a prema njegovim riječima, članak O tendenciji u umjetnosti (Naš kalendar, Zagreb 1936), bio je završni tekst »u dugotrajnoj i glasnoj raspri« što se zbog Predgovora razvila.