Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

»REFERAT NA PLENUMU SAVEZA KNJIŽEVNIKA«, održan 10. XI. 1954. na Izvanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije u Beogradu (10-13. XI. 1954). Objavljen je u Republici, 1954, 11-12, te u knjizi Eseji VI (Zagreb 1967). Objavljeni tekst dvodijelno je komponiran: samom Referatu dodano je Krležino izlaganje izrečeno u diskusiji na Plenumu 13. XI. naslovljeno u tiskanoj varijanti Tekst govora u okviru diskusije.

Svojim referatom na Plenumu Saveza književnika K. se pokušava uključiti kao svojevrsni arbitar u rasprave između »modernista« i »realista« (»starih« i »mladih«), koje su u to doba aktualne u svim kulturnim središtima Jugoslavije. K. se osjeća pozvanim da kaže nešto o toj temi, jer se općenito smatra da je on svojim referatom na ljubljanskom kongresu 1952. definitivno otvorio prostor afirmaciji modernizma i potpunom potiskivanju socrealističke poetike. Ovaj je referat, pak, napisao želeći se distancirati od modernističkog radikalizma u književnosti i slikarstvu.

U uvodnom dijelu referata K. nastoji definirati pojam umjetnosti na temeljima materijalističke, marksističke filozofije: »Ako je kretanje osnovna oznaka materije, a organska ’kretnja’ njen najviši uspon, umjetnost je ritmički odraz tog lutanja«. Uspoređuje znanstvenu i umjetničku spoznaju konstatirajući superiornost umjetnosti: dok znanstvene spoznaje brzo zastarijevaju, stara umjetnička djela ne gube svoju snagu i uvjerljivost. Štoviše, tvrdi K., tajna umjetnosti »jeste u tome što se pod njenom koprenom krije moralno-intelektualna inspiracija za sve one napore koji su čovjeka stvorili čovjekom«. Stoga umjetnost ne smije biti svedena samo na pitanje »načina i vještine u izražavanju«, već ona prije svega postavlja pitanje »ljudskog moralnog lika i njegova opstanka pod zvijezdama«. Potom K. analizira preteče modernizma i njihove poetike (Baudelaire, Rimbaud, Mallarmé, Kandinski), napadajući isprazni formalizam moderne umjetnosti, njezin spoznajni i moralni nihilizam, zalažući se za umjetnost koja će čuvati one temeljne vrednote što su tijekom stoljeća davale dostojanstvo umjetničkom činu.

Krležine su referatske teze izazvale burnu reakciju zagovornika modernizma pa im on posljednjeg dana Plenuma odgovara opsežnim polemičkim govorom (koji u naknadnoj, očito temeljito redigiranoj i dopunjenoj varijanti obasiže više od četrdeset tiskanih stranica). Krleže se, očito, najviše dojmio ironični prigovor tada mladoga srpskog kritičara B. Mihajlovića Mihiza kako bi bilo idealno da je K. pravovremeno napisao neku vrstu intelektualno-moralno-artističke oporuke u kojoj bi bio fiksirao sve one ideale u koje je vjerovao dok je bio mlad, te da danas, na kraju puta otvori tu oporuku i prekontrolira sama sebe, do kojeg je stupnja zapravo posenilio. Stoga K. u najvećem dijelu ovoga polemičkog odgovora opširno citira vlastite tekstove iz mlađih dana: Hrvatsku književnu laž (koju ne donosi u izvornoj varijanti iz 1919. već prema redakturi iz 1924), te fragmente iz eseja Marginalija uz slike Petra Dobrovića i članka Grafička izložba 8. III -20. III. 1926. Njima nastoji dokazati kontinuitet svojih stavova, permanentni otpor prema formalizmu moderne umjetnosti i zagovaranje etički odgovornoga umjetničkog čina. U svom govoru K. također polemizira s likovnim kritičarem J. Depolom i njegovim apologijskim prikazom Murtićeva apstraktnog slikarstva, optužujući ga da je u svojoj kritici zlonamjerno iskoristio Krležine riječi izgovorene u neformalnom, privatnom razgovoru. Polemizira još i sa slovenskim književnikom V. Bartolom i njegovim tezama o utjecaju fotografije na pojavu apstraktne umjetnosti, te odbacuje njegovu interpretaciju Kraljeva kao uzornoga modernističkog djela. Poimence još odgovara i O. Bihaljiju.

U zaključku govora u sklopu diskusije K. još jednom ponavlja osnovne teze svojega referata: ne postoji apsolutna autonomija umjetnosti, ona je uvijek - htjeli to ili ne - uronjena u stvarnost i nužno politična. Sam tekst K. završava vrlo oštrim upozorenjem o prodoru »desnih kontaminacija« u našu umjetnost, prije svega liriku i slikarstvo. K. ipak, odgovarajući kako se boriti protiv te desničarske »korozivne infiltracije«, ne odobrava upotrebu represivnih sredstava, već zagovara borbu mišljenja, polemiku koja će se voditi tekstovima: »Kako se možemo protiv toga (desnih kontaminacija, op.a.) boriti? Pišući dobre, pametne i logične stvari, jer logične teme ne mogu da ne budu politički suvremene, a kao takve jedino oportune.«

Taj Krležin istup u većem dijelu umjetničke javnosti shvaćen je kao izraz njegova odustajanja od nekih liberalnih teza sadržanih u ljubljanskom referatu, kao pledoaje za reideologizaciju umjetnosti (uvjetovan i tada aktualnim partijskim sukobom s M. Đilasom). To je nesumnjivo utjecalo i na distanciranje većine mlađih, modernistički orijentiranih književnika od Krležina kulta; za naraštaj okupljen oko časopisa Krugovi K. će dijelom i zbog ovog teksta izgubiti inspirativnu ulogu.

Vel. V.