Senzacionalna krađa stihova u Beogradu

traži dalje ...

»SENZACIONALNA KRAĐA STIHOVA U BEOGRADU«, Krležina persiflaža u povodu afere o autorstvu prijevoda Hamleta, objavljena anonimno u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 7. Tekst je podijeljen u šest segmenata, s naracijskom gradacijom koja mu daje dramatiku napeta štiva: I. Mudrost Srpske književne zadruge; II. Borba zainteresovanih živih lica; III. Nepoznato lice iz engleskog kluba; IV. Skandal raste; V Razgovor sa urednikom »Književne republike«; VI. Epilog ili konac delo krasi. Prigodom ponovnog objavljivanja u knjizi Eppur si muove (Zagreb 1938) promijenjen je naslov četvrtog segmenta: O defetizmu, republikanizmu, o dugovima i o g. Rajiću, o ruskoj revoluciji i destruktivnim elementima. Skandal je izbio kad je S. Pandurović ponudio Srpskoj književnoj zadruzi (SKZ) prijevod Hamleta, a ona ga po preporuci B. Popovića odlučila objaviti. Javio se, međutim, S. Stefanović sa zahtjevom da se štampanje obustavi jer je prijevod većim dijelom njegovo djelo. Iz iscrpne faktografije koju K. vješto kolažira i ironično komentira čitatelj doznaje da je nekoliko godina prije Pandurović za potrebe beogradske kazališne uprave dotjerivao Stefanovićev prijevod, da je Stefanović svoj prijevod potom objavio, a da Pandurović tada nije imao primjedbi na autorstvo. U prijevodu ponuđenu SKZ, za koji Pandurović tvrdi da je posve nezavisno djelo, Stefanović nalazi dvije trećine vlastitih stihova. Kako SKZ prepušta »zainteresovanim živim licima« da riješe spor, razvija se polemika u kojoj Stefanović inzistira na stavu da je posrijedi plagijat, a Pandurović, izbjegavajući raspravu o samom predmetu, uzvraća bujicom osobnih uvreda i političkih diskvalifikacija. Isti ton zadržava Pandurović i za neutralne komentatore afere koji nisu mogli ne primijetiti plagijat: omalovažava A. Vidakovića, autora prikaza u Srpskom književnom glasniku, časopisu u kojem je utjecaj B. Popovića bio velik, a na primjedbu Nove Evrope i beogradske Republike da je konvertit, spočitava Stefanoviću boljševičku destruktivnost. K. se uključuje u raspravu improviziranim dijalogom između »nepoznatog lica«, čime ironizira birokratsku frazu uprave SKZ, i sebe kao urednika Književne republike. Objašnjavajući »nepoznatom licu« narav spora, citira tri prijevoda istog mjesta iz Hamleta, od kojih onaj treći (M. Bogdanovića) otklonom demonstrira međusobnu zavisnost prvih dvaju. Kontroverznu ulogu B. Popovića u aferi K. fino ironizira opaskom o njegovu bavljenju trivijalnostima domaćega dvora, zbog čega nema vremena za ozbiljne knjiž. probleme. Naposljetku je SKZ prihvatila Pandurovićev prijevod smatrajući da i nije toliki problem što je »prevodio sa prevoda«. Krležu je slučaj S. Stefanovića, kojega Pandurović naziva »republikancem, radićevcem, defetistom i destruktivnim tipom«, bezočno ga želeći onemogućiti, morao zaintrigirati. U vrijeme vrhunca skandala (1925) često je u Beogradu gdje druguje s D. Vasićem. A Vasićevu republikanskom Progresu Pandurović je kao liberal bio ne tako davno blizak, na što gaje podsjetila Republika i što je K. citirao. Prema Panduroviću je mogao imati otpor i kao prema autoru jedne od najporaznijih kritika svoje poezije (Naša najnovija lirika, Misao, 1920, 5), zagovorniku drukčijeg shvaćanja književnosti. Razobličavanjem dvostrukog morala SKZ, te amoralnosti uglednika kakvi su Pandurović i Popović, K. polemički skicira jednu situaciju iz društvene zbilje s kojom se Književna republika nije mirila, pa su joj takvi slučajevi bili česta tema.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Senzacionalna krađa stihova u Beogradu. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 26.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/934>.