Srce

»SRCE«, pjesma prvi put objavljena u Knjizi pjesama (Beograd 1931). U ciklusu O snovima, o samoćama i o mjesečini objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Iako rimovana, napisana je u slobodnom stihu. Sam naslov, uokvirujući temu, upućuje i na dominantan motiv. Ritam srca uspoređen s kucaj ima ure koji simbolički podsjećaju na kratkotrajnost čovjekova vijeka, Krleža poput lajtmotiva provlači kroz čitavu pjesmu. Da bi naglasio prolaznost, opisuje karakteristične epizode iz čovjekova života, od kojih neke imaju i inicijacijsku vrijednost (»Srce u nama kuca pred zavjesama laži, / u molitve strahu, u stravi na noćnoj straži, /... O, kucaji srca davni, / pred sjenom Žene, nadstvame pojave, Ljube, / kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube«). U sveopćoj mijeni jedino je srce »stari suputnik« koji se ne mijenja. Njegovu snagu i ritam o kojima ovisi život K. posebno naglašava etimološkom figurom: »tvog glasa glas se glasa glasnim glasom«. Dualizam u poimanju svijeta ističe opisujući smrtni čas. »Suputnik stari« što je potrošio svoje kucaje jednoga će »predvečerja stati« i ostaviti mrtvo čovjekovo tijelo (»lubanja će moja ispijena, žuta, / ostati bez pratnje što je od početka prati«). Atmosfera smrti kao razdvajanja tjelesnoga od duhovnoga, apostrofirana je na samom završetku pjesme: »a bit će suton: kišno jesenje doba«.