Stih

»STIH«, pjesma prvi put objavljena u zagrebačkoj reviji Ženski svijet, 1918, 5-6, te uvrštena u zbirku Pjesme II(Zagreb 1918). Sastavljena je od tri katrena s obgrljenim rimama (abba/cddc/effe). Pripada velikom broju Krležinih ranih pjesama u kojima se lirskim polifonim govorom izrazite muzikalnosti i piktoralnosti kao i razvijene opservacije problematizira kreativni čin. Promatrana zajedno sa srodnim pjesmama Krležine rane lirike (Pjesma, Duga stiha, Olimpijac u pješačkoj koloni pjeva, Pjesma Gospodinu koji je nad mojim skladom i nad mojim grčem, Ples mrtvih stihova u Pjesmama; Riječ mati čina, U očekivanju nečega, Triptih u Lirici, 1919) omogućuje da se umnogome utvrde neke osnovne značajke Krležine poetike. U svim tim pjesmama K. kreativnu imaginaciju pripisuje nekoj iracionalnoj sili (»Grozna i tiha / sila stihove sije«), koja ga intenzivno prožimlje (»Stih žeže...«). Osim što sam umjetnički čin, odn. stvaralački proces K. divinizira kao prometejsko sučeljavanje realnoga s metafizičkim (lirske varijacije odnosa čovjeka i Boga, odn. zemaljskoga i nebeskoga), K. u ovoj pjesmi stih uspoređuje sa sjemenom kao simbolom životne moći. Međutim, priroda te moći može biti i dijabolička (»Đavo iz stiha pane / i dušu veže«), pa K. time usložnjava svoje poimanje stvaralačkog čina; ono se s obzirom na takvu dihotomiju podudara s Nietzscheovom antinomijom apolonijskoga i dionizijskog u umjetnosti, koju K. na razini svojeg poetskog »programa« (pregnantno izražena stihom: »Ja u sebi nosim bolan, krvav trolik, / prokleti i đavolski bogolik: / Žena, Smrt i Lira«, Triptih) nastoji razriješiti »harmoničnom sintezom« (Večernja pjesma), odn. »Harmonijom tvari« (U predvečerje).