Stjepan Radić u Beogradu

»STJEPAN RADIĆ U BEOGRADU«, esej prvi put objavljen u Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 1, pod naslovom O Stjepanu Radiću (Asocijacije prigodom Hikčeve knjige). Uvršten je u knjigu Deset krvavih godina i drugi politički eseji (Zagreb 1957).

Premda K. na početku ističe da su neposredan povod njegovu tekstu »dva portreta« S. Radića objavljena »u posljednje vrijeme« (A. Hikca i A. Cesarca), iz sadržaja je očito da je »mizern(a) i sažaljenja dostojn(a) likvidacija Radićevog republikanizma od 27. III. 1925.« onaj jaki poticaj koji Krležu obvezuje da javno iscrpno priopći svoj stav o Radiću kao kraljevskom ministru i novom koalicijskom partneru Narodne radikalne stranke N. Pašića, u »režiji« kralja Aleksandra II. Karađorđevića, nakon pada vlade Pašić-Pribićević.

Čitavu tu »parlamentarnu komediju« K., unatoč svom cinizmu, tragično doživljava kao slom čitave hrvatske politike, s dalekosežnim posljedicama. Prema njegovu mišljenju, uzroci »likvidacije« su u samim korijenima modeme hrvatske politike, a epicentar odgovornosti nalazi se u intelektualnom sloju, u povijesnoj perspektivi. K., tada još uvijek aktivan član KPJ, opterećen slomom komunističke alternative u rješavanju hrvatskoga nacionalnog pitanja, Radićev »ministerijalizam« doživljava kao daljnju fazu nacionalne tragedije nakon »Ujedinjenja«. S baštinjenim iskustvima K. osjeća da u odnosima hrvatske inteligencije i hrvatskog puka u čitavoj modernoj povijesti postoje problemi koje Radić prvi shvaća: »U hrvatskoj novijoj političkoj historiji prvi čovjek, koji je shvatio da seljačke mase oko Stubice i Klanjca imaju svoju vlastitu klasnu prošlost i svoju vlastitu, seljačku tristagodišnju tradiciju, simboliziranu likom Matije Gupca, bio je Stjepan Radić. On je otkrio tajnu za seljačku formulu hrvatske politike, koja se u trenutku političke čamotinje na početku stoljeća pojavila kao sretna inspiracija, ugasivši se nažalost veoma brzo u dimu vatrometa, koji svojim kratkotrajnim raketama nije uspio rasvijetliti naše vjekovne tmine. Sav po modelu hrvatske romantičarske Inteligencije, ovaj nesumnjivo nadareni inaugurator seljačke političke formule pokazao se preslab da ponese tešku i buntovnu problematiku do ostvarenja, i tako ga je bujica stvarnosti, koja ne vraća ni jedne pojave ni stvari u predstanje, ponijela pred našim očima u nepovrat.« Izvorište Radićeva političkog romantizma K. - nesvjestan da i sam uvelike operira s romantičarskim kategorijama - nalazi u opsjednutosti hrvatske politike iluzijom »Aula est pro nobis«, koja i Radića dva puta, 1914. u doba Franje Josipa i 1925, s Aleksandrom II. Karađorđevićem, povijesno diskvalificira unutar njegova svjetonazora i političkog programa.

Esej otkriva, nasuprot uvriježenim mišljenjima o Krležinoj distanciranosti spram Radića, da taj odnos nije lišen duboke psihološke suživljenosti. U jesen 1925. K. odlazi u Beograd s potrebom da bude svjedok Radićeve drame, upravo zato što je ne doživljava samo kao njegovu: »Gle, a Stipa Radić poskakuje tamo na kraljevskom balu, u fraku, u taktu drajfirtl-polke, a srebrne mu kolajne tuckaju o Svetoga Savu, i dlakava znoji mu se ruka u glace-rukavicama, kao ruka naivčine, koja likuje nad vatrom vlastitog krova. Stipa Radić lumpuje nad čitavom masom grobalja, uvjeren da će ih preplesati...«.