Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

SHAKESPEARE, William, engleski pjesnik i dramatičar (Stratford na Avonu, 26. IV. 1564- Stratford na Avonu, 23. IV. 1616), jedan od najvećih dramskih pisaca svih vremena, napisao četrdesetak kazališnih djela (Hamlet, Macbeth, Kralj Lear, Mletački trgovac, Mnogo vike ni za što, Henrik IV, Kako vam drago, Mjera za mjeru, San Ivanjske noći, Otelo, Romeo i Julija, Julije Cezar, Oluja, Ukroćena goropadnica, Richard III).

Od romantizma do danas Shakespeare u europskoj kulturi simbolizira vrhunski umjetnički domet u književnosti, pa ga u takvoj metonimijskoj funkciji i Krleža često navodi, i to već u dnevničkim zapisima za vrijeme I. svj. rata, pa u nizu eseja, književnih i političkih, kao i u dnevnicima iz kasnijih godina. Često se spominju likovi i situacije iz pojedinih Shakespeareovih drama, osobito iz tragedija Hamlet, Macbeth, Kralj Lear, Julije Cezar, rjeđe iz drugih djela (komični lik Falstaffa), ali cijeloga života K. pravi aluzije i na shakespearski patos u bavljenju državništvom i tiranijom u tzv. kraljevskim dramama, posebno u Richardu III, kad i u svojim tekstovima tematizira vlast i rat. U jednom pismu iz 1940. K. preporuča M. Ristiću da čita Shakespeareova Timona Atenjanina, a po aluzijama u njegovim dnevnicima izgleda da ga i nakon toga intenzivno zaokuplja lektira Shakespearea. U ratnim godinama, dok proučava povijest medicine, K. se na Shakespearea povremeno poziva, a paralelu između Vezalova anatomskog nacrta ljudskog lika i Shakespeareova Hamleta razmatra u eseju što će ga objaviti u povodu 400. godišnjice Shakespeareova rođenja (Hamlet iz Vesalove anatomije, Naprijed, 30. IV. 1946). Prvi Krležin tekst nakon II. svj. rata, Književnost danas (Republika, 1945, 1-2), ističe da je »Shakespeare još uvijek najdominantnija književna formula za ovo naše, suvremeno krvavo razdoblje« i pun je aluzija na Shakespeareovo crtanje neljudskog ponašanja u Macbethu i Richardu III. U Krležin tekst upleteno je i mnogo citata iz Troila i Kreside, uz pitanje: »... u tom kobnom kolopletu hiljadugodišnjih zabluda i nerazmrsivih čvorova ljudske gluposti, u toj zbrci logike, u bolesnom urnebesu i gunguli morala, na tom perverznom krabuljnom plesu savjesti, tko nam je danas bliži od Shakespearea?« Navjestitelje novog doba, nakon upravo postignute pobjede, metaforički naziva »Fortinbrasom« i »Richmondom«, likovima koji u Hamletu i Richardu III. nakon »ričardovskog klanja« sjedaju na ispražnjeno prijestolje.

Najčešće se u Krleže svakako spominje Hamlet, bilo u kratkim, eliptičkim aluzijama na njegovo samoispitivanje, na rastrganost između neposrednoga emocionalnog doživljaja i racionalne analize, na njegovu renesansnu duhovnost, ili na momente u drami kao što je prizor »mišolovke« ili konfrontacija s »krticom«, duhom pokojnoga Hamletova oca. Hamletov odnos spram majke i očuha, što se u psihoanalitičkoj literaturi interpretira u ključu tzv. Edipova kompleksa, ipak najviše fascinira Krležu, pa se na takve situacije u raznim varijantama nailazi u Vražjem otoku, Povratku Filipa Latinovicza, Zastavama, a osobito u Gospodi Glembajevima. Elementi iz Macbetha mogu se pak osjetiti u Banketu u Blitvi, gdje motiv krvavog uzurpatora i onih kojima od njega prijeti smrt često izaziva asocijacije na Shakespearea.

I kad uzgred, u dnevničkim zapisima spominje znance, glumu, prevodioce, K. ih često asocira uz imena i pojave kod Shakespearea, a nekoliko puta aludirat će na Shakespeareove stihove u vlastitim pjesmama, što ih usađuje u svoje prozne refleksije. Očito je da je K., kao i toliki drugi moderni autori, s velikim renesansnim dramatičarom i njegovim djelom vodio trajan i neobično plodan dijalog.

I. Vn.